Malo mira pod zaštitom policije

Glasovanje, Izbori
Bit će puno listića i puno listi. Uzet ću barem pola sata. Donijet si ručak. Natočit čašu šampanjca (EPA)

Maknuti se od svega. To je jedan od temelja života. Samo se maknuti od svega. Makar na minutu. Svi znate o čemu pričam jer ste živući organizam. Maknuti se od svega. Prva riba koja je izašla iz vode, napravila je to da se makne od svega. Više nije mogla trpiti kako ostale veće ribe sve pojedu. Kako je gnjavi hobotnica oko stanarine, kako je ove sezone privlačna narančasta ikra, kako punoglavci još uvijek puše fore od Anglerfish ribe ribolovca i love se na njezinu svjetiljku. O megalodonima da ne pričamo! Samo se maknut od svega. I tako je izišla na površinu.

Prva ptica je poletjela kad se željela maknuti od svega, tako je i prvi majmun koji je sišao s grane. Prva krtica koja se zavukla pod zemlju, nije više željela ništa ni slušatʼ ni vidjetʼ. Maknula se od svega i oslijepila. Samo da ne mora više slušati „kakvo će vrijeme sutra biti?“ ili „što ćemo imati za večeru?“ ili „kako se zvao onaj mali od susjede kojeg je pojeo orao?“. Nakon krtice, neke životinje su pobjegle u najdublje dubine, neke u najzabačenije dijelove planeta, a dugoživac ili tardigrada čak može preživjeti u svemiru. Za svaki slučaj. Ako joj bude dosta svega i želi se maknuti.

Cijela evolucija zapravo preferira jedinke koje se žele maknuti. Samo na minutu maknuti se od svega. Pritisak je biti stanovnik Zemlje. Previše nas je različitih vrsta, jedna polovica je otrovna, druga polovica ima nešto oštro na sebi. Treba nam voda, ali nas ubija. Stalno neke promjene. Nije to baš planet za opuštanje. Posve je logično da se nekad želite maknuti od svega. To je upisano u vaš DNK kod. Vi ste potomci te ribe i majmuna. I zaista život nije ništa lakši danas.

Pritisci svoji i tuđi

Možda je netko zahvalan jer ne mora loviti ili brinuti hoće li medvjed večeras odlučitʼ isprobati ljudetinu. I imamo naprednu tehnologiju zbog koje može otkrivati tajne svemira i gledati puno slika mačaka. Komunicirati s najudaljenijim dijelovima svijeta i gledati puno mačijih videa. Liječiti tijelo od gotovo svih njegovih slabosti i imati puno mačijih emoticona. No i dalje je život stresan. Možda stresniji nego ikad.

Ne znam za ostale dijelove svijeta, jer ne živim u njima, ali znam da život kod nas nije lagan. Ljudi se žele maknuti od svega. Maknuti se od posla. Ne samo od loših šefova, krivih projekata ili niske plaće nego – maknuti se od stalne brige o poslu. To je naravno briga i o novcu. Briga o zdravlju. O sreći. O smislu. Jako puno je pritisaka. Čak i ako ste uspjeli izbjeći pritisak iz vlastite lubanje, on vam dolazi iz tuđih.

„Hej, ti! Ja želim vršiti pritisak na tebe!“ kaže država pojedincu. „Ne dok ja prvi ne napravim pritisak“, dobaci društvo. Iako ste napravili sebi svoj mali balončić blaženstva, prije ili kasnije morate pogledati društvo oko sebe. Korupcija koja je stvorila pritisak od kojeg ne možete pobjeći. I odjednom ništa više ne možete trpiti. Želite se maknuti.

Cijelo društvo prožima zločin. Nikakav metaforični neprijatelj nego patološko kršenje zakona. Sport je uništio organizirani kriminal, državna uprava služi za političku trgovinu. Zdravstvo je potkupljivanje, a obrazovanje tržište. Ne otvoreno tržište ideja, nego kiosk. Kultura i umjetnost su uvijek režimski, jer ljudi ne ulažu novce i vrijeme u njih. Jer ljudi si postavljaju hipotetsko pitanje:

„Ako me netko pokrade, prijavim to policiji. Ako je policija korumpirana, prijavim ministarstvu. Ako je ministar korumpiran, prijavim sudu. Ako je sud korumpiran, prijavim predsjedniku? A što ako je predsjednik korumpiran?“

Mjesto koje jamči mir

I osoba se želi maknuti od svega. Proradi taj gen duboko u njezinoj srži i jednostavno se odlučiš maknuti. Mnogi spakiraju svoje kofere, mnogi se posvađaju sa svojim partnerom i odluče prošetati parkom. Neki sjednu u auto i samo voze besciljno, dok većina završi za šankom. Zadnjih se godina ogroman broj počeo iseljavati.

Toliko su se željeli maknuti, da više nisu mogli živjeti ovdje. Otišli su diljem svijeta. Svako je imao svoj razlog. Neki su morali, neki su željeli, neki su zaslužili.  No gdje god jesmo, svi u jednom trenutku više ne možemo slušati niti gledati što se događa oko nas. Svakome u jednom trenutku treba barem nekoliko minuta samoće. To je toliko usađeno u nama, mogli bismo trenutak mira nazvati pravim ljudskim pravom.

I zato nam je država organizirala jednu takvu divnu manifestaciju, koja služi isključivo za odmaranje duha i tijela. Mjesto gdje vam je zajamčeno malo mira, pod zaštitom policije, a nekad i vojske. Pravo koje je temelj svih naših ustava i osnova same državotvornosti. Pravo da se malo maknemo od svega makar na nekoliko minuta jest glasanje! Svi divni izbori naših demokratskih republika. Od predsjednika i Vlade, pa do lokalnih, za gradonačelnike, općine, skupštine i sve oblike naše izborne flore i faune.

Izbori su pravo čudo i dokaz kako smo mi ipak najpametniji sisavci, iako su delfini bili blizu. Taj prekrasan trenutak kad ti je dosta svega i odšetaš do svojega biračkog mjesta, a tamo se država pobrinula da napokon imaš malo mira i tišine. Da se makneš od svih gluposti i maltretiranja. Uzmeš listić u ruke. Sjedneš na stolicu između kartona i opustiš se napokon kao slobodan čovjek. Nitko ti tamo ne smije ništa. Nema pitanja, nema komentara, nema zamolbi. Samo jedan homo sapiens, milijuni godina evolucije i njegova glasačka kabina. Nema šefa, nema roditelja niti djece, nema partnera, nema susjeda koji buši. Pasa koji laju. Luđaka koji trube. Nema medija, nema svećenika, nema profesora, nema nikoga. On sam. Maknut od svega. Dubok uzdah. I jecaj slobode.

Ovaj tjedan su lokalni izbori kod nas. Bit će puno listića i puno listi. Uzet ću si barem pola sata. Donijet si ručak. Natočit si čašu šampanjca.

Ipak sam Zemljanin.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera