Mi imamo Mc Donalds, a gdje je vama?

Dok je Beograd bombardovan 1999. godine, niko u nekom drugom ex YU gradu nije nosio 'crni flor za Beograd' (AFP)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Kada su u doba SFR Jugoslavije navijači Crvene zvezde i Partizana hteli istaći “beogradsku nadmoć” nad ostalim glavnim gradovima bratskih republika, pevali su onu pesmicu: “Mi imamo Mek Donalds, a gde je vama?” Bila je to jedna vrsta elitizma zasnovanog na okolnosti da je prvi Mek u staroj Jugoslaviji otvoren na beogradskoj Slaviji 1988. godine.

Da i danas postoji taj rivalitet, verovatno bi navijači Dinama pevali: “Mi imamo Ikeu, a gde je vama?”, jer znam mali milion Beograđana koji idu u Zagreb samo da bi obišli robnu kuću jeftine švedske stolarije i raznoraznih drugih sitnica koje nikada ne bi kupili da ne zalutate u Ikeine lavirinte.

Ovih dana možda neko zapeva da Beograd solidno stoji i na Ekonomistovoj listi najboljih gradova za život.

To što je srpska prestonica od 2012. godine pala za 50 pozicija na tom popisu “kul” gradova za življenje, pa više nije na solidnom 45., već tamo negde na 97. mestu, nije ništa strašno kao što pokušavaju predstaviti komentatori na internet forumima. Uzgred, na toj listi od 140 svetskih metropola nema ostalih ex jugoslovenskih glavnih gradova te, ako je verovati Ekonomistu, živeti u Beogradu je jedna vrsta binga.

Ravno doktoratu na Sorboni

Živim u Beogradu već 45 godina, od onog trenutka kada je moj otac, posle ekskluzivne dojave iz porodilišta Gradske bolnice na Zvezdari, od sreće razbio staklo na tučanoj kapiji naše zgrade u Profesorskoj koloniji. Za tih 45 godina zaključio sam da u Beogradu živeti nije tako loše kao što izgleda, ali bih radije, recimo, otišao u Veneciju. Ne znam, istina, nijednu stvar koju Beograd ima a nemaju ga drugi gradovi.

Baš sam razmišljao koju privilegiju sam doživeo zato što sam Beograđanin od rođenja, što ovde neki ističu kao titulu ravnu doktoratu na Sorboni. I setio sam se – u kom bi drugom gradu u Evropi godinu pre 21. veka doživeo bombardovanje NATO-a? Koje je počelo 24. marta 1999. godine, a gospodin slučaj je namestio da to bude na isti datum kada je 1988. godine Beograd dobio prvi jugoslovenski Mek Donalds.

Mada sumnjam da se Sarajlije osećaju privilegovanim što, recimo, žive u gradu koji je granatiran tri godine u poslednjoj deceniji 20. veka. Ali se dobro sećam i da smo 1993. godine glavnom ulicom u Beogradu, nas desetak hiljada, mahom Beograđana, nosili “crni flor za Sarajevo”, iako, dok je Beograd bombardovan 1999. godine, niko u nekom drugom ex YU gradu nije nosio “crni flor za Beograd”.

Izvorište zla

Ima onaj stari dobri Beograd taj neki duh koji ga razlikuje. Doduše, nema naroda na prostoru ex SFRJ koji ne misli da je Beograd bio svo izvorište zla koje se dešavalo devedesetih. Ako bismo po toj trapavoj logici gledali, preciznije bi bilo reći da je izvorište zla bio Požarevac, rodno mesto Slobe Miloševića. Doduše, i Milošević je u Beograd došao zato što je mislio da je dobro živeti u Beogradu. A u Beograd je sa Cetinja došla i neka Natalija Dević, koja je prošle nedelje napisala u Danasu jedan impresivno glup tekst, gde je branila Beograđane od nesrećnih migranata.

Koji, uzgred, ne smatraju Beograd jednim od 140 najboljih gradova za život na svetu. Idu dalje. Na jednom grafitu koji su migranti na arapskom napisali u beogradskoj Savamali piše: “Vidimo se u Austriji”. Moguće da i oni prate Ekonomistovu listu. Drugi najbolji grad za život na svetu, po toj listi, jeste Beč. Prvi je Melburn.

To je zapravo problem – Beograd je postao grad koji svako sebi može da priušti. I Sloba Milošević, i Natalija Dević. To je nekada loše, a ponekad dobro. Najlepše priče o Beogradu i njegovom duhu napisao je “beogradski dođoš” Momo Kapor, Sarajlija.

A iz Beograda je u Zrenjanin pobegao “partibrejkers” Zoran Kostić Cane, jedan od onih ljudi koji spada u “Top 10 urbanih simbola grada”. I koji mi je jednom rekao da mu današnji Beograd deluje “prokulovljeno”. Mislio je na povećan broj “kulova”, onih koji su Beograd, mentalitetom, počeli da menjaju iznutra.

Za razliku od Nujorka, koji je poznat kao grad koji ne može svako sebi da priušti, Beograd je postao megapolis koji se prostire čak do debele srpske provincije. Selo Dudovica, kod varošice Ljig, 70 kilometara od Beograda, ima beogradski pozivni broj – 011. I Dudovčani se po tom pozivnom broju smatraju Beograđanaima.

‘To drugdje…’

A sve vlasti u Beogradu su gledale da učine grad lepšim za život samo u onom njegovom centralnom, urbanom delu. Majkl Mos, savetnik Majkla Blumberga, bivšeg gradonačelnika Njujorka, profesor urbanizma na njujorškom Univerzitetu, svojevremeno je objasnio da su oni vladali Nujorkom dugo zato što su se brinuli i o bogatašima i onima nastanjenim van Menhetna. “Od osam miliona Njujorčana, na Menhetnu ih živi samo 1,6 miliona, ostali su drugde – a mi smo to drugde učinili privlačnijim”, rekao je profesor Mos.

“To drugde” u Beogradu su neprivlačna, često sumorna predgrađa, do kojih se stiže razdrndanim autobusima, rupičastim drumovima. Stara šala kaže da je Beograd metropola zato što ima metro do pola. Metro, koji su počele da grade još vlasti u socijalizmu, a svaka nova obeća da će ga završiti, jedna je od stvari zbog koje ste ponekad ubeđeni da nikada nećete izaći iz grada u “špicevima” kada svako sedne da vozi kola.

Ako uveče, posle 22:00 sata, poželite da popijete pivo, to možete samo u kafanama, jerbo u Beogradu već godinama vlada zabrana prodaje pića u radnjama i na kioscima od deset uveče do šest ujutru. U pitanju je tekovina prethodnog gradonačelnika Dragan Đilasa, koju su zadržali sadašnji naprednjaci.

Opet, kultne beogradske kafane, nešto o čemu su napisani tomovi knjiga i koje su tesno skopčane sa onim pomenutim beogradskim duhom, odavno su nestale. Neke su se ugasile same od sebe, druge su pretvorene u kladionice, banke ili drogerije. Čak je i “Zlatna moruna”, kafana iz koje je Gavrilo Princip sa “mladobosancima” krenuo da ubije Ferdinanda, pretvorena najpre u kladionicu, a potom u kinesku radnju. Iako bi u nekom drugom gradu od tog bircuza odavno napravili muzej.

Beogradu je od “stare slave” ostalo samo ime. Možda baš zato to svako može sebi da ga priušti.

Izvor: Al Jazeera