Ministre, poslaniče, ekspertu… prepiše li se šta

Članovi „ekspertskog tima“ crnogorskog Ministarstva prosvjete su, ispostavilo se, prepisali plan hrvatskog kurikuluma za Fizičko vaspitanje (Reuters)

Prije petnaestak, moguće i cijelih dvadeset godina, u Crnu Goru su stali stizati audiji, golfovi, pasati i mercedesi po, kako bi se reklo, neobično povoljnim cijenama. Ispostavilo se da su to bila kola ukradena u zemljama zapadne Evrope, ili ona čiji bi vlasnici vozilo prodali u Crnoj Gori, a potom na zapadu prijavili krađu i dobili novac od osiguranja. U to vrijeme bio je popularan vic koji govoti o Crnogorcu koji se sprema put Italije. Pita ga komšija: šta ćeš tamo? Ovaj kaže: da kupim kola. Našto komšija veli: ‘Ajd kupi i meni jednog pasata, ako te ne uhvate.

Tada se neko dosjetio i briljantnog slogana kojim bi Crna Gora trebala reklamirati svoju turističku ponudu u Njemačkoj: „Dođite u Montenegro. Vaša kola su već kod nas“.

Crna Gora se u međuvremenu modernizovala, ušla u NATO, primakla Evropskoj uniji, krenula, kažu, i rabota sa takozvanom „vladavinom prava“. Crnogorci danas, u nezavisnoj i evropskoj Crnoj Gori, ne kradu kola. Nego programe reforme obrazovanja.

Crnogorske potrebe

Članovi „ekspertskog tima“ crnogorskog Ministarstva prosvjete su, ispostavilo se, prepisali plan hrvatskog kurikuluma za Fizičko vaspitanje. Kada su u krađi uhvaćeni, saopštili su da su hrvatski program „preuzeli“ zato što je bio najbliži crnogorskim potrebama. Greškom su, rekli su, zaboravili da potpišu prave autore, pa potpisali sebe. Greškom su oni, umjesto pravih autora, uzeli i honorar.

Nakon što su u krađi uhvaćeni, dali su neopozivu ostavku i novac od honorara vratili u budžet.

Nisam uspio saznati o kolikom je novcu riječ, ali znamo da su građani Hrvatske za planove i programe na kojima je 18 mjeseci radilo 500 stručnjaka iz svih oblasti, odvojili milionski iznos.

To da u Crnoj Gori neko odgovara za intelektualnu – ili bilo kakvu drugu – krađu istinska je novost.

Svojevremeno sam u jednom novinskom tekstu ponudio kratko uputstvo za dilere i narkomane koji dođu u Crnu Goru na ljetovanje: „Droge ima, lako je dostupna i jeftina. Ako ipak odlučite da ponesete drogu, gledajte da tog smeća bude što više. Prilježno prateći crnu hroniku u ovdašnjim dnevnim novinama, uočio sam zakonitost koje svaki džanki koji dolazi u Crnu Goru treba biti svjestan. Naime: visina zatvorske kazne koja će vam biti srezana budete li uhapšeni zbog posjedovanja ili prodaje ilegalnih supstanci, obrnuto je proporcionalna količini droge sa kojom ste uhvaćeni. Što bjednija količina droge, to veća kazna. Što više droge – to ste dalje od kazne. Sa dovoljno impresivnom količinom pri sebi, daleko ste i od hapšenja. Novine su pune natpisa o nesretnicima koji su uhapšeni sa gram i po trave, pune tragikomičnih priča o ljudima koji su osuđeni na par godina zatvora zbog par grama heroina. Istovremeno, suđenja velikim dilerima traju u beskraj, a mnogi novinari i opozicionari tvrde kako su oni najveći iznad zakona. Činjenica da je svojevremeno par stotina kila droge koja je, sakrivena u kante polikolora uvezene iz Južne Amerike, stigla u Luku Bar i bez problema prešla čitavu Crnu Goru, upućuje na to da vam manja opasnost od crnogorske policije prijeti vučete li za sobom šleper kokaina, nego ako u džep tutnete šibicu trave“.

Što manje znaš, manje misliš

Onima koji su prepisivali do sada je u Crnoj Gori odlično išlo: ne samo da ne bi bili kažnjeni, nego bi napredovali u karijeri. Krađa intelektualne svojine bila je isplativa i za opozicionare.

Tako je, na primjer, Nebojša Medojević svojevremeno u Vijestima objavio autorski tekst, sa sve svojom slikom, pod naslovom „Fašizam“. Dobar je to tekst. Jedini je problem što ga nije napisao Nebojša Medojević. Nego doktor Lawrence Britt.

Tih četrnaest karakteristika fašizma koje je Medojević preveo i potpisao kao svoj rad moguće je naći na nekih stotinjak hiljada sajtova.

No drugo je bitno u priči o crnogorskim „ekspertima“ koji ekspertski – tako da ih ne uhvate – ne umiju čak ni prepisati.

Na bilo koje mjesto u ovom sistemu – od čistačice do ministra – moguće je doći jedino po partijskoj liniji. A vladajuće partije sprovode negativnu selekciju – što manje znaš, manje misliš i manje pitaš, više si kvalifikovan za rukovodeće funkcije.

Rezultat negativne selekcije može biti samo katastrofa. Pa katastrofa i jeste.

Postoji vic, anegdota, šta li, koja veli kako je svojevremeno Ivo Andrić prošao pored neke sarajevske kafane, iz koje mu je neko od gostiju, preko boce piva, dobacio: „Halo, ćoro, halo…“. Neko iz društva prostaka poduči kako je njegovo ponašanje besramno, jer čovjek za kojim dobacuje je „naš nobelovac, Ivo Andrić“.

„A, pa što ne kažeš“, veli ovaj, i ispravi se: Ćoro, ćoro, napiše li se kad šta?

U Crnoj Gori bi anegdota o uglednom članu društva za kojim dobacuju pijanci morala završiti replikom: Doktore, magistre, poslaniče, ministre, ekspertu – prepiše li se kad šta?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera