Mir, mir – niko nije kriv

Sve danas ide u onom pravcu - mir, mir, niko nije kriv (EPA)

Piše: Zvonimir Nikolić

Kad god idem da posjetim majku, vraćam se istim putem svojoj kući prema trolejbuskoj stanici na Skenderiji. Izađem iz haustora, sačekam da se upali crveno svjetlo za vozila i pređem ulicu. Dok ja to sve završim, mati je već na balkonu i mašemo jedno drugom dok se ne izgubim iz vidokruga.

Prelazak na drugu stranu ulice znači i prolazak pored ruševina nekadašnje električne centrale “Valter Perić”. I ima jedan dio na toj centrali, nešto kao neka nadstrešnica, gdje je trotoar najuži.

Ne znam da sam ikada prošao tuda a da se nisam zagledao u taj dio nastrešice. Posmatrajući zidove, plafon i blizinu tramvajske pruge. I uvijek, ama baš uvijek, pomislim da je to posljednje što je u svom životu vidio jedan neznani junak koji je onog nesretnog 2. maja 1992. godine poginuo na tom mjestu, a njegovo tijelo su prikazale sve TV kuće.

Poginuo braneći svoj grad

Taj 2. maj 1992 je jedan od dana koji teško čovjek može zaboraviti. Jer sav onaj užas se dešavao u ulici u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo svoje djetinjstvo i mladost. U to vrijeme mi smo još uvijek bili na Grbavici ni ne sanjajući da ćemo samo dva dana kasnije postati izbjeglice u rođenom gradu.

U toku su bili pregovori u Lisabonu o mirnom rješenju sukoba. Sukoba za koji dobar dio nas nije ni sanjao da se može dogoditi. Da će JNA, u kojoj smo služili vojni rok, za koju je svaki uposlenik odvajao dio plate i JNA koja je trebala da zaštiti mir i svoje građane, postati aktivni učesnik rata. Kao pojačanje i logistički servis samo jednoj strani. Sve ono što smo godinama ulagali u tu armiju, sva silna materijalna sredstva, naoružanje, tehnika, sanitetski materijal, pa čak i zalihe hrane, okrenulo se protiv nas. Zbog neke ideje da trebamo ostati zajedno. Makar i silom.

Sjećam se prvih vijesti na radioaparatu. Da se nešto dešava u gradu. Pokušavao sam da dobijem na telefon roditelje, da od njih saznam šta se dešava, ali nisam mogao. Nisam još ni znao da je minirana glavna zgrada Pošte na Obali i da su svi telefonski brojevi iz centra grada ostali bez funkcije. A tek kad su se pojavili TV snimci, kada sam ugledao vatru sa električne centrale i njene plamene jezike kako ližu balkone zgrade mojih roditelja, uhvatila me je panika.

Opsada Sarajeva u dvije minute

Svaki sljedeći snimak je bio još gori i teži od prethodnog, a ako se dobro sjećam – taj dan je oglašena i zračna uzbuna. U gradu je bio haos, grmilo je sa svih strana i pored tih silnih strahova, imali smo i strah da nam ne upadnu u zgradu. Užasni snimci su samo pristizali, centrala u plamenu, ubijen čovjek koji leži na trotoaru ispod nadstrešnice, tramvaji koji gore na Skenderiji, zapaljena borbena vozila, vojnici Teritorijalne odbrane u ulici Valtera Perića. Sve je gorjelo. Dan koji je počeo užasno, istim užasom se i nastavio.

Vijesti su prestizale jedna drugu. Pokušaj zauzimanja zgrade Predsjedništva BiH, tenkovi koji su razvaljivali centralu, ulice, stanove… Hapšenje predsjednika Izetbegovića na aerodromu. Dramatičan Dnevnik koji je vodio Senad Hadžifejzović. Bio je to jedan od najtežih dana u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Ne zna se kome je bilo gore

Bio je jako težak i nama. Nisam znao jesu li mi živi roditelji, a na radiju je objavljeno da su upali u neke zgrade u našoj ulici na Grbavici i da su izveli stanovnike u živi štit. Mi smo gledali na TV-u užas iz ulice mojih roditelja, a oni su slušali na radiju kako su stanovnici moje ulice odvedeni u zarobljeništvo. Ne znam kome je bilo gore.

Čitavu noć smo proveli pokušavajući dobiti na telefon ( jer u novom dijelu grada su još uvijek radili telefoni) Radio Bosne i Hercegovine da u programu prenesu poruku da smo živi i zdravi, a u isto vrijeme pokušavali saznati šta je sa mojima.

O tom danu se manje-više sve zna. I ko je napao grad i zašto. I ko ga je odbranio i kojim sredstvima. Nažalost, kao i uvijek, kod nas postoje dvije istine. Jednu koju svaki Sarajlija zna i pišu je oni koji su to sve svojim očima vidjeli i doživjeli. I ona druga, koju pišu oni koji su su zbog nečijih suludih ciljeva, poslali tu mladost u smrt.

Nisam nikakav vojni stručnjak, ali često sam sâm sebi postavio pitanje: kakav je to stručnjak poslao ljude u akciju zauzimanja Predsjedništva usred dana, u 10 ujutro i to glavnom ulicom? Koje je visoke vojne škole taj nalogodavac završio? Gdje li je taj učio ratnu taktiku ratovanja u gradu? I da li je zapravo unaprijed znao da šalje ljude u sigurnu smrt? Ali zašto? Zašto su mu trebale žrtve i haos taj dan?

A možda su im trebale, ali za dan kasnije?

Imena se polako zaboravljaju

Čudno je kako se i 24 godine kasnije smrt tih vojnika među kojima su bili i specijalci, ali i djeca, mladost na odsluženju vojnog roka, zloupotrebljava. I smrt onih koji su poslani da poginu u idiotskom pokušaju zauzimanja Predsjedništva, obilježava ne drugog maja – kada su nastradali, nego trećeg maja, zajedno sa vojnicima koji su poginuli u koloni u Dobrovoljačkoj ulici. Oni koji su izlazili iz grada, odvlačeći u svojim kamionima sve što je vrijedilo i oni koji su dan prije pokušali zauzeti Predsjedništvo su strpani u isti koš. Kao nevine žrtve rata.

I ove godine će doći da polože vijence tim žrtvama. Koje li ironije? Vijence će možda polagati i oni koji su ih gurnuli u sigurnu smrt.

Nažalost, ni dobar dio heroja koji su taj dan zaustavili tu kolonu i spasili grad, a možda i državu, nisu više među živima. Heroji su ostali u narodu, u pričama njihovih saboraca. Država im nikada nije odala nikakvu posebnu počast. A trebala je.

I njihova imena se polako zaboravljaju. Kao i ime onog momka kojem je posljednji pogled u životu bio na vlažni i prljavi strop nastrešnice na Centrali.

Sve ide u onom pravcu – mir, mir, niko nije kriv.

I dalje u državi najbolje žive oni koji nas i dalje huškaju jedne na druge i koji to svoje huškanje sasvim dobro naplate i jako dobro od njega žive.

A mi smo uz državu dobili i ono za šta se nismo ni borili – kapitalizam. Sasvim drugo društveno uređenje od onog prije rata. I još puno nehumanije od prethodnog.

Izvor: Al Jazeera