Miris uzorane zemlje kroz valove bombi

Srbija, Bombardiranje, Zračni napadi
Ni apokaliptični mrak koji je vladao između dvije sirene, piše autorica, nije ubijao duh (EPA)

Plakala sam te prve noći kada je počelo bombardovanje. Nisam se bojala, samo mi je bilo žao.

Sedela sam u dvorištu, vazduhom se širio jak miris tek uzorane zemlje nakon prvog talasa bombi bačenih na batajnički aerodrom i oko njega, tu, svega par kilometara dalje.

U tom mirisu možeš da osetiš koliko je plodna ta naša vojvođanska zemlja, vlažna i gusta kao testo… ko ga jednom oseti, nikad ga ne zaboravlja.

Dok udišem vazduh obojen mirisom zbog kojeg znam ko sam i odakle sam, izviru sećanja na rana jutra u kojima u polumraku ovog istog dvorišta kopam po zemlji (koliko sam imala… sedam, osam godina?), i hrabra koliko to može da bude samo ucenjena sestra, punim staklene tegle glistama i rovcima, jer će me brat jedino pod tim uslovom povesti sa sobom na pecanje, na baru Gajićku…

Divna, bezbrižna vremena.

Samo meta

Moja mala deca, bezazlena kao i sva deca na svetu, spavaju u sobi ispod čijeg odškrinutog prozora sedim. Čujem kako dišu.

Njihov otac ih je već u pola osam spremio za spavanje, s nadom da će san da ih savlada pre nego što se bude čula sirena.

Legao je i on kraj njih, da im bude što bliže – ne da bi ih zaštitio, već da mu se ni slučajno ne bi dogodilo da bude svestan da njih dve više nema.

Tu prvu noć sam bila budna i sama. Brat je svoju decu odveo kod komšije u podrum, cela ulica je bila u potpunom mraku i tiha.

Vedro, zvezdano nebo su povremeno šarali svetlucavi tragovi nečega čemu ni do kraja bombardovanja Jugoslavije nisam želela da znam ime – ne znaju ni oni moje, niti ih interesuje; ja sam – mi smo – za njih tamo gore, samo meta.

Već sledeće noći stvari su počele da se menjaju u našoj maloj ulici: preživeli smo prethodnu noć, preživeli smo i dan.

Stajali smo na asfaltu u potpunom mraku, mi – komšije i prijatelji, i dežurni iz doma zdravlja od prekoputa, i prepričavali vesti.

Koliko god to bolesno zvučalo u datom trenutku, ali nebo nam je išlo na ruku – čini mi se da nikada pre, a ni posle bombardovanja, nije bilo toliko vedro, ni toliko posuto zvezdama, tako da nam ni apokaliptični mrak koji je vladao između dve sirene nije ubijao duh.

Naprotiv. Kao da smo počeli da živimo za noć.

Dijeljenje ljudskosti

Noću smo se okupljali jedni kod drugih; uglavnom se sedelo u dvorištima jer je neverovatno lepo i blago vreme krasilo proleće ’99.

Nikad bliži jedni drugima, nesebično smo delili ono što nam je u takvoj situaciji jedino preostalo: ljudskost u vrlo moguće poslednjim trenucima u životu i hranu koju smo imali.

Posle izvesnog vremena smo počeli da se dogovaramo ko će šta da pripremi za sledeće veče – ta planiranja su davala smisao sledećem danu koji je pred nama.

Našlo se tu svega: od jednostavne, svima omiljene srbijanske proje, preko slovačkih kifli posutih kimom i krupnom solju, pravih šnenokli od mleka i jaja koje niko nije umeo da napravi kao komšinica Nemica, pa sve do morske ribe izvučene negde iz dubine zamrzivača…

A bombe su padale i padale – nekad toliko blizu da su nam od vazdušnog udara nakon detonacije pucala stakla na prozorima; nekad su nam rakete preletale toliko nisko iznad glava da smo se instiktivno saginjali i padali na pod, a nekad smo, već obamrli i neosetljivi, po smeru iz kojeg je dolazio zlokobni, potmuli zvuk eksplozija, kao u nekom kvizu određivali „gde je to moglo pasti“.

A padalo je 78 dana i noći: bombardovanje voza punog putnika u Grdeličkoj klisuri, bacanje kasetnih bombi koje su ubile civile u Nišu, trogodišnja Milica Rakić ubijena dok je sedela na noši u svom kupatilu…

Ljudi su ginuli… hiljade njih.

Mi, iz naše ulice, smo imali sreće.

Rađanje djece u strašnim danima

U tim strašnim danima rađala su se deca. Deca koja će 2. i 16. aprila ove godine glasati prvi put u životu.

Osamnaest godina je prošlo od bombardovanja.

Osamnaesta godina života se u našoj kulturi posebno slavi – kao sazrevanje, kao prekretnica.

Jednom mi je prijateljica čiji sin za koji dan puni osamnaest, ispričala kako se sa njim na grudima, ispod cirade kamiona, prebacila u Crnu Goru, pa dalje u Australiju, bežeći ne samo od bombi.

Da li on danas, zreo i na prekretnici, ali bez jasnog identiteta, zna od čega je majka pokušala da ga zaštiti?

U tim našim mračnim, a najživotnijim noćima, nismo pričali o tome ko je kriv za bombardovanje; time smo se bavili u jesen 2000.

Međutim, Mirjana Marković je početkom aprila ‘99 na sednici JUL-a označila novinara Slavka Ćuruviju, osnivača magazina „Evropljanin“, kao državnog neprijatelja i glavnog krivca za bombardovanje.

Tome je prethodila najviša kazna ikada izrečena jednom mediju u Srbiji, po osnovu zloglasnog Zakona o javnom informisanju, koji je potpisao tadašnji ministar informisanja Aleksandar Vučić.

Vuk dlaku mijenja…

Slavko Ćuruvija je ubijen u aprilu 1999. – nikada nije dokazano ko, ni po čijem nalogu ga je ubio.

Dve nedelje kasnije šesnaestoro zaposlenih u RTS-u su izgubili život –  kasnije je dokazano da su direktor, državni i vojni vrh znali da će zgrada biti bombardovana.

Mi, preživeli, smo šestog oktobra 2000. pali na ispitu.

To su činjenice.

Ostaje veliko pitanje da li su deca koja su odrastala ovde, sada formalno zrela i prvi put u prilici da glasaju za svoju budućnost, stvarno dovoljno sazrela da shvate još jednu činjenicu: da vuk dlaku menja, ali ćud nikada.

Izvor: Al Jazeera