Mirisi ravnice koje je volio i Beethoven

Mačkare se završavaju živopisnim pokladnim jahanjem (Facebook / Moja Vojvodina)

 „Ta tvoja barka mala, što pušta na sve strane, ja sam je brodom zvala, ja sam je brodom zvala, a jedva u nju stanem…“

Po sred širokog šora, okupan zubatim suncem i siguran u sebe, gazi Donald Tramp, otpozdravljajući Golubinčanima dignutim palcem; prate ga Meksikanci (ko bi drugi nego imigranti), sa gitarom i uz pesmu. Iza Meksikanaca nasmejana i raspevana povorka poslušno prati predsednika Amerike uz zvuke velikog hita Ljupke Dimitrovske, Makedonke iz Zagreba. Tu su i Betoven, igračica flamenka, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Ciganka-gatara, mažoretkinje, dinosaurusi na traktorskoj prikolici… Sve baš kako i treba da bude, zar ne? Doduše, sliku malo kvare Štrumfovi koji se usput igraju vije, ali za Štrumfove generalno svi imaju razumevanja…  

Zašto je baš ljubavna pesma jugoslovenske pop-zvezde (ili možda baš zato) postala svojevrsna himna mačkara u Golubincima, nisam uspela da saznam. A možda nije ni važno, dokle god se, glasno puštena sa razglasa koji vuče motokultivator, brine da dobrog raspoloženja u ovim pokladnim danima ne manjka. Gore opisana nadrealna slika je deo dva veka stare manifestacije koju je Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Tomislav“ iz Golubinaca ponovo oživelo nakon mučnih i preteških devedesetih u kojima je zbog srpskih zapenušenih desničara, a ne zbog komšija Srba, bilo opasno biti Hrvat u Golubincima.

Mješovito selo

„Golubinci, selo mešovito, pola Raca, a pola Šokaca…“

… tako je bilo dok ludilo nije zavladalo – Golubinci, jedno od najbogatijih sremačkih sela, 1572. godine prvi put pominje izaslanik cara Leopolda I kao naseobinu zemunica, ali arheološki nalazi materijalne kulture dokazuju da je golubinački atar bio naseljen još u doba Rimljana. Na mestu gde se nalazila ta prvobitna naseobina rasla je brestova šuma u kojoj su se u velikom broju gnezdili divlji golubovi, pa otuda i Golubinci…

Početkom 18. veka žitelji zemunica počinju da grade kuće sa obe strane starog rimskog puta (današnja glavna ulica u Golubincima), a naselje 1747. godine ulazi u sastav Vojne granice i postaje sedište Slavonske husarske regimente. Iz tog doba datira i dvorac „Šlos“, namenski izgrađen za sedište graničarske komande.        

„Sremačko je selo malo, okolo ravnica, tu potočić, tu šumica i lepa Sremica…“

Istorijski značaj dvorca je neupitan – u njemu je jedno vreme boravio Karađorđe sa suprugom Jelenom i decom. Naime, nakon sloma I srpskog ustanka 1813. godine, Karađorđe je spas najpre potražio u Zemunu, zatim je boravio u manastiru Fenek, a onda i u Šlosu, gde mu se pridružilo nekoliko ustaničkih vojvoda. U novembru 1813. Karađorđe je iz Šlosa odveden u Petrovaradinsku tvrđavu.

Međutim, Golubinčani mnogo više vole gostima da ispričaju ljubavnu priču vezanu za Šlos: u njemu je živela Žanet d’ Hontar, zvanično supruga plemića i gardijskog kapetana Karla fon Greta, a nezvanično velika ljubav Ludviga van Betovena. Jedno vreme je iz Beča u Golubince i obratno tekla vatrena ljubavna prepiska, o kojoj svedoči Betovenov muzej u Bonu, u kome se čuva Žanetino ljubavno pismo sa detaljnim planom puta do Golubinaca i izgledom Šlosa. Zato Golubinčani veruju da je slavni Betoven bar jedanput posetio njihovo selo i zbog toga su veoma ponosni.

“Sirota sam ja, nemam nikoga, oca nemam, majke nemam, ja sam sirota…”

Spomenici kulture

Golubinci čuvaju još nekoliko arhitektonskih zdanja izuzetne vrednosti i lepote: dve kotobanje koje su delo samoukih majstora-tesara Dešića iz Golubinaca i koje zbog jedinstvenog načina gradnje, izuzetne lepote i ornamentike, imaju status spomenika kulture od izuzetnog značaja. Zatim, župnu crkva posvećenu Svetom Juriju mučeniku – 1760. godine je dekretom biskupa osnovana samostalna hrvatska zajednica, sa malom crkvom od trošnog materijala, a ova današnja je izgrađena 1870. Danas u Golubincima ima oko 950 katolika, a do 1991. ih je bilo 2.500.

Tu je i pravoslavna crkva Vavedenja presvete Bogorodice, podignuta 1788. godine, sa veličanstvenim ikonostasom. Crkva je podignuta od priloga koji su prikupili sami meštani.

“Tamburica svira, kolo sitno veze, tu su momci, tu devojke i sremačke čeze…”

I da se vratimo veseloj povorci sa početka priče: mačkare su verovatno preuzete iz dalmatinskih Maškara, koje su pak magijsko-ritualne igre iz predhrišćanskog perioda. Padaju u vreme početka Uskršnjeg posta i njima se simbolizuje plodnost. Mačkare se završavaju živopisnim pokladnim jahanjem, gde golubinački domaćini jašu svoje lipicanere kroz selo i dvorište župnog doma. Međutim, mnogo važniju ulogu mačkare imaju u povezivanju ljudi, u golubinačkom slučaju i jedne i druge veroispovesti. Iz godine u godinu ima sve više gostiju iz Beograda i Novog Sada, a primetan je i sve veći broj hrvatskih tablica u ovim danima, čemu se mi, starosedeoci, posebno veselimo.

Maske se pripremaju u tajnosti, a uzbuđenje i pažljivo planiranje traje bar mesec dana. Domaćice za mačkare pripremaju sremačke poslastice, i slane i slatke, jer se u danu kada povorka ide selom, širom otvaraju kapije da ugoste učesnike povorke kulenom, kobasicama, pihtijama, vinom, a celo selo miriše na krofne… Ljudi nađu način da nastave da žive zajedno i da budu dobri jedni drugima, samo ako hoće.

Golubinačke snajke

Divne i mirisne krofne manje-više svi znamo šta su – zato ću da podelim recept za kolače čiji se pun, raskošni i pomalo starinski ukus savršeno slaže sa njihovim nazivom “Golubinačke snajke”:

  • I kora: 5 belanaca, 130 gr šećera, 150 gr kokosa, sok od pola limuna;
  • II kora: 5 belanaca, 130 gr šećera, 3 štangle čokolade (otopljene), 130 gr seckanih oraha, 2 kašike brašna; Obe kore ispeći i kada se prohlade iseći svaku na dva dela, tako da ostane prvobitna površina.
  • Fil: 10 žumanaca ulupati na pari sa 200 gr šećera. Ohladiti i dodati jedan umućen puter.

Naizmenično filovati kore, završiti filom i posuti ga sa vrlo malo mlevenih oraha.

U zdravlju i veselju ih pojeli i dogodine se na Mačkarama videli!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku

Izvor: Al Jazeera