Mirisi ravnice: Rizina i moja Stara Pazova

Riza Čaušević, Emin Čaušević, Alatnica, Radionica
Rizina životna želja je da se znanje i firma prenose sa generacije na generaciju (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Da li je bilo gladi ovde za vreme II svetskog rata?“

A ona sela i pogleda me:“Dete, ala je ovde bilo strašno… ne znate vi, to niko neće da priča… Da li ti znaš da smo ne znam koliko puta morali da jedemo kukuruzni hleb?!“

 A ja pitam:“A ostalih dana?“

“Pa beli, normalno!“

Ja kažem: „Ovde ću ostati da živim.“

A to „ovde“ je moja Stara Pazova. I Rizina jednako.

***

Nekako u isto vreme smo Riza i ja imali prve kontakte sa Pazovom – ja kao beba, jednostavno doneta sa ostalim stvarima iz Bačke Topole jer su moji roditelji odlučili da će ovde udariti temelje porodici, a Riza kao mlađi brat Hajre Čauševića, koji je leta 1967. došao sa tromeđe Bosne, Srbije i Crne Gore, sa prelepe planine Javor, u potrazi za poslom kojeg u Priboju nije bilo.

Makar i da bere kukuruz za početak, dok se ne snađe… a snašao se isto veče – u Pazovi koja je tada već dobrano mirisala na mašinsko ulje, metal i prerađenu plastiku, naći posao jednom majstoru-metalostrugaru nije bio nikakav problem.

Kolijevka male privrede

Kad je Riza 1970. prvi put došao da poseti brata, Pazova se već bila pročula u Jugoslaviji kao kolevka male privrede; u godinama koje slede nicale su zanatske radionice kao pečurke posle kiše – hiljade ljudi je bilo zaposleno u njima, a i broj vlasnika radionica je vrtoglavo rastao, zahvaljujući viziji (a bogami u ono vreme i hrabrosti) tadašnjeg predsednika opštine Srete Smuđe da razvija privatno preduzetništvo.

Tih dana Pazova je ubrzano hvatala korak sa industrijalizacijom; poljoprivrednici su davali kukuruz u zamenu za traktor, a ispražnjene konjušnice su se pretvarale u radionice.

Četiri godine kasnije, kada je Riza kao sedamnaestogodišnji momak došao i ostao, Hajro je već uveliko gradio svoje mesto pod preduzetničkim suncem.

***

„Prvi put kada sam vidio ravnicu, ostao sam bez daha; nisam mogao do tad ni da zamislim da postoji tako nešto – zemaljski raj za nas koji se borimo sa brdima i bespućima…“

***

Sudar dve kulture, dva načina života, iznedrio je nekoliko sjajnih anegdota. Jedna od njih posebno dobro oslikava društveno-istorijsku razliku između dva geografska prostora: „Tada je moj brat imao radionicu u Maršala Tita, a stanovali smo u Janka Čmelika (paralelne ulice, vojvođanski ušorene, prim.aut.). Hajro je ujutru krenuo u radionicu; za pet, šest minuta sam krenuo za njim. Pošto mi u planini sve puteve skraćujemo, tako sam i ja prošao ljudima kroz dvorišta – vidim gledaju me čudno: ja im se javim, oni mi otpozdrave, i odem dalje kroz njihovu baštu… Naravno, stigao sam prije brata u radionicu i na njegovo veliko čuđenje objasnio kuda sam prošao… bilo mi smiješno posle; naravno, nikad više nisam to uradio jer mi je brat objasnio da se ovdje poštuje tuđe dvorište, da se zna tačno kuda se ide“.

Mnogi su nestali

Riza u Inđiji završava četvrti razred Srednje mašinske škole – „bio sam im smiješan zbog izgovora, ali su me prihvatili k’o najrođenijeg…“ – a zatim i mašinstvo u Novom Sadu, sve vreme pomažući bratu u radionici i ulazeći u tajne alatničarskog zanata: „U to vrijeme je već bilo oformljeno udruženje zanatlija koje je izgradilo svoj objekat „Zanatski dom“, zatim zanatske zadruge koje su imale svoje magacine za robu i zaposlene trgovačke putnike koji su donosili poslove; poslovi su se raspoređivali između nas – zanatlija, vodilo se računa da za svakoga bude posla, pomagalo se svima koji su željeli da oforme svoju radionicu. Sa druge strane bila je odlična saradnja sa opštinom, visina poreza za narednu godinu se dogovarala sa zanatlijama na osnovu realnih pokazatelja – tih zlatnih godina pazovačke male privrede bilo je preko deset hiljada privatnih radionica! Radili smo dijelove za jugoslovensku tekstilnu industriju koja je bila poznata u Evropi, zatim za brodogradilišta: Bijela, Trogir, Split, Rijeka, pa za rudnike… nestankom tog tržišta 1991. godine raspale su se i zadruge i bili smo prinuđeni da sami i proizvodimo i prodajemo i reklamiramo naše proizvode. Mnogi se nisu snašli i prilagodili novim okolnostima i na žalost, nestali su sa preduzetničke scene…“.

***

„Ja ne gledam prostor kao Pazovu, kao Vojvodinu, već kao čitav svijet, treba izlaziti na dalja tržišta – što nas ima više, sve ćemo više znati, sve ćemo više moći da uradimo“.

***

Te nove okolnosti su nalagale okretanje novom tržištu – pre svega evropskom. Evropsko tržište pak nalaže poštovanje visokih standarda u proizvodnji, što znači da moraš biti u korak sa najnovijim tehnologijama – Riza je to shvatio.

Međutim javio se novi, ogroman problem: nedostatak kvalifikovane radne snage: „Još 2000. godine sam se obratio našoj srednjoj školi koja školuje kadrove za metalsku struku, sa predlogom da ću se lično obavezati da svu djecu koja završe školu zaposlimo u našim radionicama, ali pod jednim, za cijelu priču, najbitnijim, uslovom: da i praksu obavljaju u našim radionicama da bi bili adekvatno obučeni kada počnu da rade. Direktor škole je rekao da đaci imaju svoju radionicu za praksu. Tražio sam da mi pokaže, a tamo… – mašine koje potiču od ratne reparacije, što je od Nijemaca ostalo! Kažem direktoru: “Pa ne možeš djecu vraćati unazad! Moramo biti ukorak sa vremenom – ako kasnimo jedan, ne moramo pedeset!“ Nisam imao razumijevanja od direktora… Sad posljednjih godinu, dvije je počela škola da razmišlja na taj način, kupili su i nekakvu CNC mašinu, ali to je nepovratnih 17 godina kašnjenja…“

***

„Za mog života sam promijenio tri naroda: prvo sam bio Jugosloven, što sam se i osjećao, i tako sam i vaspitavan; onda su me prozvali Muslimanom, a sada me zovu Bošnjakom. Kada me neko pita odakle sam, ja kažem iz Stare Pazove, jer došao sam sa sedamnaest, a ovdje sam 43 godine…“.

***

Riza je oženjen Zoricom koja je Hrvatica, imaju troje dece: Almu, Emina i Selmu; od brata ima dvoje dece – Miralema i Sanelu. Svi su odrasli i uspešni ljudi.

Prenošenje znanja

Svog unuka Andreja obožava: „Meni ljudi čestitaju Bajram, ja njima Božić i Uskrs; Zorica slavi svoje praznike. To sve može – nikada nisam imao problema sa ljudima: ni sa prijateljima, ni u poslovnom svijetu“.

***

„Upornost gorštaka i vojvođanski red i disciplina stvorili su ovo od mene – zato se već 40 godina neprekidno bavim ovim poslom. U državnoj firmi nikada nisam radio.“

***

Životna želja mu je da se znanje i firma prenose sa generacije na generaciju – „da ne počinje svaka generacija ispočetka…“.

Izvor: Al Jazeera