Piše: Muhamed Bikić
Osmog decembra navršava se 14 godina od smrti legendarnog Mirze Delibašića, sportaša koji je osvojio sve što se moglo osvojiti. Rođen u Tuzli 1954. godine, gdje se i počeo baviti tenisom i odmah je krenulo šampionski. Bio je pionirski republički prvak Bosne i Hercegovine.
Nakon tenisa, Mirza se definitivno opredijelio za košarku, a 1968. godine postao je član tuzlanske Slobode. Četiri godine kasnije prelazi u sarajevsku Bosnu.
Sa “Studentima” je Kinđe dva puta osvojio naslov prvaka države, jednom Kup tadašnje Jugoslavije, a 1979. godine u Grenobleu, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona (96:93), i naslov prvaka Evrope.
Za Bosnu je Kinđe odigrao blizu 700 utakmica, postigavši preko 14.000 koševa, da bi potom prešao u slavni madridski Real, gdje je okončao karijeru.
Slobodna bacanja u Moskvi
S reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je sve što se moglo osvojiti: evropsko, svjetsko, olimpijsko zlato… Uvijek će se prepričavati njegovi koševi, posebno ona dva slobodna bacanja u posljednjim trenucima polufinalne utakmice s Brazilom na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, kada je proglašen za najboljeg košarkaša Jugoslavije.
Za Mirzu se pisalo da je imao tijelo gorostasa i lice dječaka, da se oko njega vrtio planet kao ringišpil, gomile novca, žena, društvo uglednih, bogatih i slavnih. No, on za sve to nije mnogo mario. Tada se pisalo: “Vratio se taj sin rudarske, husinske Bosne, vratio se svojoj zemlji…”
Mirza je samo prema sebi bio okrutan, ali to je, očito, bilo jače od njega. Bio je to njegov izbor, nikada se nije mogao osloboditi nekih navika, ali bez toga Kinđe ne bi bio onakav kakvim ga pamtimo. Posljednji košarkaški romantičar, a bolji čovjek nego košarkaš.
Evo samo jednog detalja iz vremena provedenog u Real Madridu. Ugovor je potpisao na tri godine; zapravo, trebao ga je potpisati, no, tog dana je Kinđe šokirao predsjednika Kraljevskog kluba. U svijetu prepunom sumnji, čvrstih ugovora s hiljadu klauzula, Delibašić je jednostavno rekao: “Nije mi potreban ugovor, ništa neću potpisati, dovoljna mi je vaša riječ…”
Uvijek je bio takav, beskrajno je vjerovao drugima…
‘Katastrofa kolektiva’
“Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca ne pokazuje nikakvu vezu s onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri”, rekao je one godine nakon što je proglašen za bosanskohercegovačkog sportaša stoljeća.
“Ko će biti sportista 21. [stoljeća], to neće niko od nas doživjeti. Razumiješ?! Upravo na proglašenju, na toj ceremoniji, htio sam ljude navesti da o sportu počnu malo ozbiljnije razmišljati. Ja sam bio, još nešto moje traje. Proći ću i ja. A šta će ostati iza mene, to je mnogo bitnije nego što je sada aktuelno. Jer, o svemu što je značajno u tom momentu, mi o tome pričamo dva-tri dana i poslije zaboravljamo. Ja mislim da je to katastrofa kolektiva. Vrlo brzo zaboravljamo i lijepo, i ružno. Idemo dalje kao da smo prokleti. To je moje mišljenje. Eto, veterani Reala bili su četiri dana ovdje. Bilo je prekrasno, ali mi smo sve to zaboravili i to je za nas bilo normalno. A ti momci 16 godina nisu bili u Sarajevu. Posljednji put su bili na mom oproštaju. Možda više nikada neće doći, možda i hoće, a mi to zaboravljamo vrlo brzo. To je naša katastrofa. Pogotovo onih ljudi koji su proveli rat ovdje, koji su isfrustrirani, kojima svakodnevno umiru prijatelji, poznanici, rodbina…”, govorio je Delibašić u jednim od svojih posljednjih intervjua, u kojem se osvrnuo i na izbor najboljih sportista 20. stoljeća van granica Bosne i Hercegovine.
“Ima milion vrhunskih sportista. U Americi je izabran Michael Jordan, pored Carla Lewisa, Marca Spica, koji imaju pet, šest olimpijskih medalja. Vjerovatno ni to nije objektivno; zapravo, možda jeste objektivno u ovom trenutku. A šta mi znamo ko je bio vrhunski sportista 1920. ili 1930. godine. Mi smo samo čuli za to, ali… Ja mogu govoriti o svom vremenu. U mom slučaju, uvijek sam se maksimalno posvećivao onome što radim. Ako me možeš shvatiti šta hoću reći: pušim nenormalno; kad sam pio, pio sam nenormalno; kad sam trenirao, trenirao sam nenormalno… Znači, uvijek sam pokušavao postići maksimum u onome što radim. Možda se to čini malo idiotski, ali nije to. Ja sam, jednostavno, takav čovjek. U svakom čovjeku postoji jedna ličnost koja ga tjera da nešto radi i vjerovatno me ti danas ne bi intervjuisao kao sportistu stoljeća da nisam takav. Bio sam malo lud, malo idiot, trenirao sam po pet sati dnevno, a od petnaeste do dvadeset prve godine trenirao sam po deset sati dnevno.”
Pimpek i Kinđe
Sarajevo, 2001. godina. Glavni grad i država Bosna i Hercegovina još se nije oporavila od žalosti za Davorinom Popovićem Pimpekom, legendarnim vođom “Indexa”, a već je zaplakala za Mirzom Delibašićem Kinđetom. Pimpek je umro 18. juna, u ponedjeljak, a Kinđe 8. decembra, u subotu, u danu u kojem je cijeli život pobjeđivao i gubio.
Otišli su na drugi, kako se kaže, bolji svijet dvojica najboljih prijatelja, koje je sve vezalo u životu, pa tako i ta teška bolest, koju su nekako istovremeno bolovali. Pričalo se da su obojica znali šta ih je zadesilo. No, kada bi sa Pimpekom na Grbavici gledali Želju, a s Kinđetom popili kahvu u sarajevskom FIS-u, bili smo uvjereni da u njima još ima volje za životom, kao nekada, kada je na Mirzinoj oproštajnoj utakmici u Skenderiji protiv Real Madrida Davorin Popović zapjevao sa tribina: “Mirza, hvala ti…”
Danas velika dvorana Kulturnog sportskog centra Skenderija u Sarajevu, nosi ime Mirza Delibašić, a u parku ispred sarajevskog FIS-a je postavljena skulptura legendarnog Kinđeta i Pjevača. Na spomen na bh. legendarne sportiste i muzičare održava se tradicionalni memorijalni košarkaški turnir.
Izvor: Al Jazeera