Na današnji dan prije 30 godina bio sam u vojničkom stroju u Jakovu, nadomak Beograda.
Autobus 601 ne mogu zaboraviti, na liniji od beogradskog željezničkog kolodvora do Jakova. Sve dobro ovoga svijeta s tom harmonikom je dolazilo.
I pošta i ljudi.
Snijeg i led okovali su vojvođansku ravnicu. Tek su bili prohodni putevi i pista za postrojavanje.
Prvih dana Nove godine nismo mogli očekivati posjete dragih ljudi. Ali baš taj harmonika autobus je donosio nezaboravni smotuljak pisama i novogodišnjih čestitki. Koliko bi puta dežurni časnik pročitao nečije ime na pristigloj pošti, to je povećavalo njegov značaj.
Tog jutra sam otkrio istinsku radost – moje ime 27 puta.
Pisma su bila nešto posebno
Danas, prisjećajući se tog jutra, shvaćam da moje čestitke i nisu bile toliko važne meni koliko u očima drugih, posebno onih koji nisu dobili nijednu.
Na svakoj je bio ispisan isti ili sličan tekst. Uslijedilo bi kolektivno čitanje, od ruke do ruke. Kao da se u njima otkrivala neka velika ljubav.
Čestitke smo slagali kao špil karata, a dijeljenje je postala ceremonija uljepšavanja života. Pročitane poruke, od usta do usta bi se prepričavale na različite načine. Valjda onako kako je tko želio da mu netko drag napiše, a nije.
Pisma su bila nešto drugo. Ona su se bezbroj puta čitala na straži ili u noćima dugih ledenih požarstva. Svaka rečenica je presložena stotinu puta. Kao da smo u tim porukama željeli pročitati nešto sakriveno, nešto što može da ublaži tu vojničku, kolektivnu samoću.
Drug Zlaja bi čitanje u mukloj tišini prekinuo sa nekoliko pjesama, čiji zvuk čujem i ovog trenutka.
Ovakva prošlost ističe današnje emocionalno nepostojanje u modernom načinu komuniciranja.
Depresija uzima duše
Trideset godine kasnije, depresija uzima naše duše brže od telekoma, ulazimo u neku novu fazu postojanja, gdje su tehnike značajnije od nas samih.
Danas bi bilo bolje šutjeti, možda bi tako puno više rekli nego silnim porukama, koje jednim potezom šaljemo na stotine ili tisuće adresa.
Besmisao i bezosjećajnost su postali smisao naših života.
Današnje čestitke nitko ne čita, ne čuva ih. Brišu se da ne bi opterećivale memoriju mobilnih uređaja, a pamćenje traje tek toliko dok ne stigne sljedeća.
Čak možemo pomisliti kako smo važni, gledajući na broj primljenih elektroničkih čestitki, ali nažalost, u vremenu potrošačkog društva, brojnost je važna jedino telekom operateru.
Što uraditi, odgovoriti ili ne odgovoriti na čestitke dobivene modernim načinom komuniciranja? Da li uopće nekome poslati ovakvu čestitku u kojoj nema ništa osim pukih nabrojanih želja, koje simboliziraju suvremenost i otuđenost čovjeka od čovjeka.
U eri pametnih telefona, nedostatku empatije na svakom koraku, pitam se da li istinski ikome nešto želimo ovako upućenim čestitkama ili samo pravimo račun telekomima.
Kakav je značaj kratko ispisanih riječi i emotikona?
‘Treba biti optimista’
Godinama živeći na prostoru gdje je najčešći pozdrav i čestitka „Svako dobro“, a znademo da je to dobro kao ništa drugo na čekanju, onda s pravom odustajem od elektroničkih čestitki, čija je jednostavnost u slanju oduzela emotivnu snagu.
Na moment izgleda da poruku šalje sam stroj, kao čestitku za rođendan od osiguravajućeg društva ili upozorenje o dozvoljenom novčanom prekoračenju po nekom od dopuštenih minusa.
U Bosni i Hercegovini kao da postoji postavljen način razmišljanja, bez odstupanja, uobičajena mantra, kao pravilo da se iz generacije u generaciju ponavlja, upravo u ovo vrijeme uz čestitke, da će, ako nije nama, biti bolje našoj djeci.
Ne tako davno, sjećam se da je moj djed govorio: “Neka, neka, treba biti optimista. Treba se nadati i vjerovati da će biti bolje našoj djeci”. Tada je djed valjda mislio na moga oca, ali i na unuke. Naši očevi su isto ponavljali.
Duhovno siromaštvo
Te riječi, ne da ne želim reći – želim, ali kad se sjetim načina kako su ih izgovarali naši djedovi i očevi, u njima nema ništa što budi optimizam, nego izaziva blagu dozu straha i strepnju da će to dobro na našim prostorima ostati na čekanju još godinama.
Optimizam i nada su vječiti pratitelji siromašnih prostora.
No, naše bosanskohercegovačko siromaštvo, nije ono siromaštvo kakvo bilježi svijet. Naše je drugačije.
Pored materijalnog, dominira duhovno siromaštvo, koje je nadu i optimizam stjeralo u slijepi kut.
Povratak na neki drugi sretni početak
Dok ovo pišem, telefon stalno svjetluca, pokazujući da je stigla još neka čestitka. Uvijek je samo jedna važna, dok ostale koje dolaze u galopirajućem nizu imaju tek ulogu da me ponovo vrate u neki sretni početak 1985. godine.
Na snijeg, košavu i autobus 601, koji se uspio probiti od Beograda do Jakova.
I u njemu tako malo, novogodišnje čestitke koje i danas čuvam.
A ove današnje, moderne, što nam znače, ima li u njima istinskog ili su samo uvertira u depresiju koja se zahuktava već trećeg siječnja?
Izvor: Al Jazeera