Moj odgovor vama

Gospođi Mojspektar čestitam na normalnom životnom putu i želim zdravlje i sreću njoj i njezinoj djeci. Dvadesetogodišnji komšijski “sinčić”, koji spava popodne, jer je “cijelu noć na kompjutoru nešto radio”, ne može zasad biti prekomjerno kritiziran. Još je rano. Možda nas sve iznenadi, pa stvori neki vlastiti softver. Ni Bill Gates nije završio fakultet, a predstavnici IBM-a zatekli su ga, nezaposlenoga, u New Mexicu kako guta hamburger i pepsi colu. Ako je kompjutor samo razbibriga, on može biti čak i štetan. Ali ako potiče na razmišljanja i nove ideje, nema boljeg i jeftinijeg sredstva za promjenu životne situacije.

Gospodina Oko volio bih upoznati, popiti s njim kavu na petom katu BBI-a, u kafiću “Sport” kod Bahe. Ako je Sarajlija, mogu u srijedu 6. 6.  u 12 sati. Ako nije iz Sarajeva, pa treba dolaziti, od 7. 6. sam na putu do 16. 6. Pa neka predloži neki dan nakon toga datuma. Mail mi je: goran.milic@aljazeera.net. To bi za mene bila velika vijest da netko radi više od 200 sati mjesečno na kompjutoru, ima fakultet i zarađuje samo 500 maraka! Slutim da se tu krije još nešto…

Gospodinu Gligoriću ne mogu pomoći, jer samo uređujem program, ne primam na posao, niti dijelim plaće. Ali bilo bi mi zanimljivo znati zašto je nezadovoljan na svome sadašnjem poslu i što bi on želio raditi. Ako mi kaže da bi volio biti direktor programa Al Jazeere ili praviti putopise po svijetu, nažalost, ne može. To već ja radim. Ali ako ima nekih konkretnih ideja, uvijek ima zainteresiranih.

Plaće i zarade

Gospodine Ibukiću, vjerujem da ima ljudi koji bi znali pokrenuti ekonomiju, kao što znam da postoje ljudi koji su to na djelu i pokazali. Ali ti istinski ekonomski uspješni ljudi su, uglavnom, samozatajni, rijetko istupaju u medijima. Ako se počnu isticati, obično imaju neke političke motive, a kad biznismen upadne u politiku, jao si ga svima! Što se Vas osobno tiče, sreća je što Vam djeca pomažu, jer u 61. nije lako preokrenuti život. Ali stručnjak za grijanje, hlađenje i klimatizaciju možda nema posla u posljednje dvije-tri  godine. Moje je pitanje –  jeste li imali posla preko glave kada je bila ekspanzija gradnje u cijeloj regiji? Tada su se ljudi vašeg zanimanja tražili posvuda i bili veoma dobro plaćeni. Od stotinu, njih 70 je živjelo veoma dobro. Sjećam se i kolike su bile zarade (ne formalne plaće, nego zarade).

Poštovanom Salkanoviću preporuka je – biti uporan, ali uz male napomene. Javite mi koliki Vam je prosjek ocjena na tim fakultetima. Jezici u rangu B1 i A2 nisu tržišno zanimljivi, jer ne možete biti prevoditelj (2.000 KM mjesečno), niti simultani prevoditelj (10.000 KM mjesečno). Ali jezici sigurno pomažu kao dopuna osnovnom poslu. Probajmo ovako – pošaljite ponovno e-mailove na adrese gdje ste tražili posao. Sigurno imate sačuvane aplikacije, pa dodajte još i ove rečenice:

Poštovani,
Prije xy dana poslao sam Vam molbu za posao i svoj CV. Molim Vas da mi odgovorite ispunjavam li kriterije za rad u Vašoj cijenjenoj firmi? Možete biti sigurni da biste u meni našli kreativnog, vrijednog i odanog zaposlenika, koji bi radom i znanjem doprinosio napretku Vaše kompanije. Ukoliko niste u mogućnosti da se odlučite za moje zapošljavanje, očekujem bar odgovor na ovo pismo. Jer o Vašoj sam firmi čuo sve najbolje, a okolnost da ne odgovarate blagovremeno na poštu dovodi me u nedoumicu.
Srdačan i (nadam se) kolegijalan pozdrav,
Sirađ Salkanović

Znanje i zvanje

Pametni youngArch je sve rekao, ne bih ništa dodao ni oduzeo. Odmjereno, samouvjereno ali i s osjećajem za druge youngArch daje odličan recept. Birajte zanimanja, a ne titule. Ili, još bolje, cijenit će Vas i sve više zapošljavati prema znanju, a ne prema zvanju.

I s Giancarlom Kravarom se slažem da će nas ubrzo pregaziti vrijeme, da je generacija koja sada prelazi 60. godinu života tehnološki zaostala i da će se sačuvati samo rijetki dinosauri, koje će egzemplarno prikazivati ovim mladim lavovima koji haraju svemogućim kutijicama s ekranima. E, pa ja želim ostati jedan od tih živih dinosaura, a to preporučujem i svima iz moje generacije koji za to imaju volje.

Energy84 lijepo uočava – treba studirati i učiti prave fakultete, koji su za ovu generaciju najperspektivniji. Radi se, dakle, o elektronici, elektrotehnici, farmaceutici, medicini, bankarstvu, osiguranju, pravu… Kada pogledate, tu su i najveće plaće (osim onih političkih). Ja se često pitam zašto ljudi tako masovno studiraju povijest umjetnosti kada jedva dva posto s tom karijerom uspijeva hraniti obitelj s dvoje djece. Kod arhitekti je to bar 20 posto. Kod liječnika možda i 30-35 posto. Kod farmaceuta i više. Ima li siromašnog stručnjaka za bankarstvo? Bijednika koji radi u osiguranju? Možda i ima, ali su veoma rijetki. A mi u medijima prečesto hvalimo uspjehe kožarske ili drvne industrije, gdje su plaće od 200 do 300 eura… Pa, što je u tome dobro? Što su plaće sigurne i redovite? Ma, tko bi budućnost svoje djece vidio (sa zadovoljstvom) u zagušljivoj tvornici kože? Pa, zašto mladi ne studiraju ono što će biti najisplativije? Ako im nije do novca, nego studiraju iz ljubavi prema nekoj profesiji, onda moraju snositi tržišne posljedice.

Josip Križanec ne misli dobro o mladim ljudima, kaže da su lijeni, nepoduzetni, biraju posao… Pošteno je to priznati ako je tako, ali će rijetko to netko reći za svoje dijete. Prema mom mišljenju, neka je jedan mladi čovjek vrijedan i talentiran, neka ih je troje vrijednih i upornih, oni mogu vući na grbači bar još troje lijenih i inertnih a da se društvo ne potrese. Bojim se, nažalost, kao i Križanec, da ni do tog sastava 1:3:3 još nismo stigli.

Teško je, ali se može

Apsalar55 je pravi. Može se, teško je, ali se može. Dobro mislite. A kako bi se moglo u današnje vrijeme, a da nije teško? Jedino ako ste bogati nasljednik, oktroirani sretnik ili beskrajno nadaren. Ali takvih je jedva jedan posto, bolja je ova Vaša teza – teško je, ali se može.

I Din Kant je na toj liniji, ne treba studirati fakultete nakon kojih ćete raditi posao izvan struke. A kompjutori su danas ono što je prosta pismenost bila nekada.

I, konačno, mcmlxxv piše da je lako nama novinarima, jer je država plaćala za naš život. Žao mi je što u moje vrijeme država nije dopuštala da se osnivaju mediji mimo nje, jer bi mnogi odustali od državne plaće (i državne discipline) i radili kod privatnih vlasnika TV-a, radija i novina, kao što rade danas. Evo, naprimjer, ja. Dakle, nije bilo lako zbog državne plaće, nego se MORALO raditi za državnu plaću. O hakerima mislim da su često inventivni, ali imam rezerve, kao i prema svima koji krše zakone. Ali da su hakeri bolji od svih novinara ex-YU koji su “smradovi nacionalistički”, tu bih nešto morao prozboriti. Dakle, hrvatski, srpski, bošnjački, makedonski, albanski nacionalizmi su “smradovi”. Valjda je dobar samo “jugoslavenski nacionalizam”, koji je razvijao ravnopravnost i toleranciju među narodima. Ja ću priznati da je bilo puno primjera solidarnosti i bratstva među jugoslavenskim narodima, ali samo IZNUTRA. Izvana, tako su nas učili, bili smo okruženi BRIGAMA! Mrzili smo Bugare, Albance, Grke, Austrijance, Talijane, Mađare, sve susjede. Nijemce zbog nacizma, Amerikance zbog imperijalizma, Sovjete zbog staljinizma, jedino smo voljeli Keneta Kaundu (one country, one nation, one leader, one Zambia) i Haila Sellassija iz Etiopije (dobrodoš’o Selasje, komunisto iz Azije).  A da svaka ptica leti svome jatu, pa… pogledajte guske, rode, galebove…

Izvor: Al Jazeera