Moj prvi iftar i suze radosnice

Nijedno žrtvovanje nije jednostavno, ali onome ko u tome pronađe smisao ono postaje istinsko zadovoljstvo (Al Jazeera)

Piše: Nudžejma Softić 

Silazim neki dan niz sarajevsko Grličića brdo prema poslu i u glavi razabiram šta napraviti za sutrašnji iftar. Ipak, ovo je moj prvi veliki iftar za mnogobrojnu porodicu iz koje sam došla u novi dom.

Iako sam noć prije napravila kilometarski spisak jela koja ću praviti i stvari koje treba kupiti, opet mi se čini da ću nešto propustiti, da ću napraviti malo, da neće biti dobro, da će mi neko od jela sigurno propasti, da… da… Nisam ni primijetila koliko mi se grlo osušilo, a postim.

Ni na sehuru tog jutra nisam mnogo ni jela ni pila, od razmišljanja o obavezama koje me čekaju. Stižem na Baščaršiju i idući prema BBI centru pješke, još jednom razmišljam o mjestima gdje trebam svratiti u povratku s posla da uzmem potrebne namirnice. Pod pritiskom sam, ali osjećam neko posebno zadovoljstvo…

Dolazim na posao, čekaju me tekstovi na pregled. Baš taj dan Selma, Kreha i drugi članovi ekipe kao da su se nadmetali u tome ko će više tekstova napisati za web. Ispravljam tekstove više mehanički, zabrinuta za svoj iftar više negoli za stanje u Siriji, za ubistva u Mijanmaru, za ekonomske prognoze, Olimpijske igre u Londonu i za ostatak svijeta.

Taj dan se čak nijednom nisam stigla iznervirati oko kontradiktornosti u Pravopisu bosanskoga jezika i drugim izvorima koje koristim u radu. Obrisala sam koji zarez viška, ispravila slovne greške, stavila koji infinitiv umjesto konstrukcije da+prezent i taj dan bila posebno zahvalna Bogu na izuzetnoj pismenosti novinara i urednika nakon kojih i ja, finalno, pregledam tekstove.

Pakistanska riža – pun pogodak

Gasim računar, kupim stvari i trčim u Konzum po namirnice. Prvo za kolače, jer njih pravim tu večer, da ne mislim sutra. Maslac, brašno, šećer, jufke, jaja, bademi za rižu (da ne bude monotona i da bude ukusnija), još koji komad suđa (tek sam se udala, pa još ponešto zafali), maramice, salata za serviranje itd. itd. Uzimam neprovidne kese da mi komšije ne broje kad stignem kući šta sam sve donijela. Ali ako neće komšije, hoće kasirka: „Svašta ste nešto uzeli.“ 

– Da, kažem uz osmijeh, bez imalo vremena (čini mi se) da razgovaram, uzimam kese i trčim van iz BBI centra. Svratim usput do Badema i uzimam dvije kese pakistanske riže sa začinima. Znam da je ona puni pogodak. Znam i mjesto na kojem je mnogo jeftinija, ali niti imam auta, niti imam vremena da idem po nju.

Odatle žurim prema Gradskoj tržnici. Tu sam upoznala jednog čovjeka kod kojeg sam uzela odličan kajmak (zbog kojeg me je pitao jesam li iz Istočne Bosne, na što sam mu odgovorila da sam iz Krajine, a on zaključio da su ljudi iz ta dva dijela BiH isti jer govore kajmak umjesto mileram), kajmak za topu, suhi sir i još neke mliječne prerađevine koje će mi trebati za iftar.

Već punih ruku, nemajući vremena ni snage da odem do mesnice na Čaršiji u kojoj inače uzimamo meso, u Tržnici svraćam do mesnice Din. Vidjevši, valjda, da sam mlada (luda) i neiskusna, muž i žena koji prodaju preporučuju mi koje meso da uzmem, šta se peče u rerni, šta je dušu dalo za ispržiti, kako je biftek koji imaju pravi mali teleći biftek koji se raspada, kako imaju sve što mi treba. Uzimam od svega pomalo. Sijeku mi meso za pečenje na šnicle, sjeckaju teletinu za šiš-ćevap, pripremaju kotlete, ma rade sve, toliko rječito da mi se čini da čak ni u rernu ne moram staviti, a da će biti sve pečeno i spremno za jelo.

Zahvaljujem se, pozdravljaju me s „Alahimanet, živa bila“ i odatle prelazim preko puta kod Maksumića, da uzmem pola kilograma ćevapa za svoju Susu, malu sestričnu, te kilogram faširanog mesa. Neka se nađe, ako zatreba. Grlo mi se suši, kese su mi teške, nije baš ni da nisam gladna. A pored mene, po gradu kao da niko ne posti. Prolaznici piju hladne sokove, ližu sladolede, piju kahve (koje inače posebno mirišu kad se posti).

Izlazim kroz Tržnicu na Markale. Po povrće. I orahe za ružice. I bungur za arapsku salatu tabbulu, koja mi je, eto, naumpala. Krompir, tikvice, luk, mrkva, patlidžani… Prodavači se nadmeću, nude da se kod njih kupi ista stvar koja se nalazi i preko puta njih, skoro da se ljute kad se kod njih ništa ne uzme.

Na kraju uzimam kilogram bresaka. Čini mi se da ću biti manje žedna ako ih nosim u kesi. Prodavač s druge strane moli da kod njega uzmem makar kilogram dobrih banana. Mislim nemam šta izgubiti, još jedan sevap, ramazan je. Spuštam milion kesa da mu platim kilogram banana. Nisam neki ljubitelj, ali voli ih moja svekrva, moja druga mama. Plaćam. Postavlja mi pitanje jesam li udata. Pretpostavljam zašto me pita, ali mi se ne da objašnjavati mu da mi je muž na poslu cijeli dan i da je već sve pozatvarano dok se vrati. Da ne spominjem koliko je umoran, pa da ću radije opteretiti sebe nego njega. A valja neko to i platiti, je l’. Jer ovo je jedan iftar, za osamnaest osoba, a mjesec ima još 29 dana. I račune.

I taxi. Zaustavljam jedno vozilo, jer bih kombi morala rezervisati sama sa sebe ako bih htjela ući sa svim ovim stvarima.

Nakon kratkog odmora kući, bacam se na posao. Prvo ću napraviti ružice, jer sutra neću imati vremena za slatko. I shvatim da mi fali vanilin šećer. I limun za agdu. Malo je reći da mi je muka, ali se oblačim i idem do Zahide, odlična prodavnica za one koji imaju u nogama.

Podjela posla

Sljedeći dan je subota. Ne radim, ali se od ranog jutra bacam na posao. Podijelila sam se sa svekrvom. Ona će pite, ja ostalo. Pomaže nam i moja sestra Dada. Na samom početku dana u kojem trebam na iftaru ugostiti ovoliko osoba, prvi put, shvatam da su me u mesnici Din prevarili za čitavih pet kotleta (zato su nešto onako išaretili jedno drugom), a da su mi u Maksumiću dali pokvareno faširano meso koje je usmrdilo cijelu kuću.

Primjećujem, ali nemam vremena ni da se ljutim, neće faliti. (Ta smirenost jedna je od prednosti ramazana. Inače bih odmah otišla svađati se s njima.)

Sve je prošlo savršeno. Gosti su bili siti već od begove čorbe i tope. Kako kažu, gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Mama, najbolja učiteljica i najveća kritičarka, rekla je da joj je drago što sam se usudila praviti toliki iftar i da je sve odlično. I to što je lijepo je njena zasluga, najviše. Nema veze što sam iftar spakovala gostima za ponijeti i što su imali hrane i za sehur i za sljedeći iftar. Tek me je tad popustilo. Stalo mi je u grlu i mogla sam se sita isplakati. Od sreće što je sve prošlo bolje nego sam se nadala i od zadovoljstva što sam ispunila tu obavezu i vječnu želju.

                                                                              …

Možda je ovo prvi put u mojih dvadesetipet godina da sam istinski shvatila žrtvovanje koje ramazan zahtjeva.

Osjetila sam koje je zadovoljstvo biti žedan dok drugi piju, biti gladan dok drugi jedu, čeznuti za kahvom dok drugi u njoj uživaju, nositi teške kese i u svemu tome truditi se izgraditi sebe i na najbolji način ugostiti drage ljude.

Nijedno žrtvovanje nije jednostavno, ali onome ko u tome pronađe smisao, ono postaje istinsko zadovoljstvo.

Muslimani vjernici su među rijetkima koji imaju tu privilegiju da makar mjesec dana u godini žive sličnim navikama, da rade iste stvari i raduju se istim događajima, da osjete ljudstvo i zajedništvo koje je postalo prava rijetkost na današnjem vremenu.

Počastvovan je onaj ko osjeti miris somuna i iftara, kome znače pucanj topa s Tabije i ezani s munara, ko svaki dan ima porodicu na okupu u isto vrijeme i ko zna šta je teravija. U tome je neka posebna, neizreciva sreća i zadovoljstvo. Eh, da sve to traje duže…

Izvor: Al Jazeera