U jednom kazivanju stoji da su se dva rođena brata žestoko zavadila, i to do te mjere da su prekinuli svaku komunikaciju, i oni i njihove porodice. Kako su živjeli jedan naspram drugog, uz potok koji ih je dijelio, stariji brat zovnu majstora, pripremi mu sve što je potrebno i reče kako putuje na par dana, a kada se vrati, želi da na potoku bude veliki zid, kako ne bi morao ni gledati bratovu kuću.
Otputovao je, a majstor se bacio na posao. Kada se vratio, bio je zaprepašten prizorom. Umjesto velikog zida, potok je krasio prelijep most. Majstor je kratko pojasniuo zbunjenom bratu: “Moj posao je ovdje završen. Lahko je dizati zidove među ljudima. Nama trebaju mostovi da nas spoje!“. Otišao je.
Vremenom je otišla i mržnja među braćom pa ih je most zaista spojio.
Mostovi se primarno i grade da spajaju. Spajaju sela, gradove, države, kontinente… Spajaju ljude.
Ipak, ponekad i prevaziđu prvobitnu namjeru i doslovno postanu simboli novog života.
Eto jezera, eto muke!
Kada su se 50-ih godina prošlog stoljeća povele aktivnosti oko izgradnje brane na potezu između Jablanice i Prozora, čime se i zvanično krenulo sa projektom akumulacije vještačkog jezera – Jablaničkog, vjerovatno se nije moglo ni naslutiti šta će sve to, kao posljedicu, donijeti mještanima nekoliko sela, prije svega Lizoperaca, Hudutskog, Tošćanice, Grevića, Ustirame i Kućana. Voda je potopila značajan dio vrlo plodnog obradivog zemljišta. Pod vodom su ostali stambeni objekti, pa i čitava naselja kao i željeznička stanica u Rami. Ipak, uz sve spomenuto, možda i najpogubnija činjenica je u tome što je, akumulacijom jezera, potopljena svaka kopnena komunikacija spomenutih sela uz lijevu obalu rijeke Rame sa desnom obalom i izuzetno važnom cestom.
Uslijedile su godine teškog života. U odsječenim selima se živjelo onako kako je moglo i moralo. Zimnica se obezbjeđivala po prostranim i strmim livadama koje su, po pravilu, bile dosta rodne. Držao se značajan broj sitne i krupne stoke koju nije bilo teško prehraniti a obližnje šume garantovale su da neće biti oskudice za ogrjev.
Sve drugo u sela je dolazilo i iz njih izlazilo čamcima – preko jezera.
Do obale se uvijek nije bilo jednostavno spustiti bez poteškoća. I najmanja kiša značila je borbu sa blatnjavim tlom. Posebna priča su snijegovi i promrzli zimski dani praćeni jakim vjetrom. Samo dobrostojeći ljudi bili su u prilici da sebi priskrbe luksuz kakav je čamac pa je i prebacivanje preko jezera išlo dosta sporo.
Značajan broj ljudi upošljavao je obližnji i nadaleko poznati Granit, dosta ih je radilo u Hidrogradnji te drugim firmama po Hercegovini. Po povratku s posla, bez obzira radilo se o dnevnoj ili noćnoj smjeni, procedura je bila ista. Valjalo se najprije iskrcati iz autobusa kod popularne „brane“ ili u obližnjem selu Slatina, odatle se spustiti do obale jezera i čekati čamac. Ukoliko je prevoz dogovoren, čekanje je bilo minimalno. Međutim, ukoliko bi se do obale spustili u neočekivano vrijeme, što je uglavnom bio slučaj, posebno kada su u pitanju oni koji su radili negdje daleko, nije bilo druge nego da se čeka i uporno doziva nekoga ko ima čamac i slobodan je doći.
Na „Lastu“ pa u školu
Jezera nisu bila pošteđena ni djeca. Već sa petim razredom osnovne škole, slijedila je svakodnevna vožnja posebno prilagođenim čamcem, popularnom „Lastom“, koji je zapravo bio svojevrstan spoj čamca i autobusa. U školu se nerijetko, posebno zimi, dolazilo mokre odjeće i promrzlih nogu, ali ni Lasta ni djeca nisu posustajali.
Čamcima su se prevozili bolesni i stari a bilo je slučajeva da su se u njima porađale i trudnice. Na isti način u sela su se dovlačile životne namirnice te namještaj i ostale kućne potrepštine. Kako god to izgledalo, prevoženje stvari pomoću čamca je bio lakši dio posla jer je iste te stvari, već po iskrcavanju na obalu ispod sela, trebalo nositi stotinama metara i to oštrom uzbrdicom koja je i „praznog“ čovjeka tjerala da se barem dva-tri puta odmori hvatajući dah.
Uz sve to, jezero je gotovo svake godine redovno uzimalo i ljudske živote pa je u svoju utrobu primalo plivače, neplivače, djecu, starije i sve one kojima je, valjda, bilo suđeno da završe tako.
Sreća i nesreća
Muka se mučila godinama i decenijama i činilo se da joj se ne nazire kraj. Ipak, krajem 80-ih godina, nedaleko od brane, sagrađena su dva mosta te jedan kod Ustirame, čime je ponovo otvorena dugo čekana komunikacija sa ostatkom svijeta. Uskoro su probijeni, a nešto kasnije modernizovani i asfaltirani putevi ka nekada odsječenim selima. Tako se u Lizoperce ili Tošćanicu sada može stići za svega 10-ak minuta iz Jablanice, za što je nekada bilo potrebno i po nekoliko sati.
Sreća i nesreća, po običaju, idu ruku pod ruku. Tako su i preporođena sela, baš kada su počela disat punim plućima, porušena, popaljena i protjerana.
Ipak, živa glava sve nadoknadi. Život se postepeno vratio, ali ni izdaleka onako intenzivno i dinamično kao u ono vrijeme kada se jezerom plovilo.
I danas se u ova sela dolazi ponajprije preko mostova. Ispod njih je zelenkasta, ponekad i mutna voda. Ona i dalje uzima ljudske živote, redovno, svake godine, tek toliko da podsjeti da je i ona tu.
Istom tom vodom danas urijetko plove čamci. Skroz urijetko. I neka je!
Neka nama mostova – oni spajaju!
Oni su donijeli novi život.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera