Može li se domovina kupiti

Tragikomična je ta bosanskohercegovačka nezavisnost hrabro izglasana prije frtalj vijeka, i to u godini prestupnoj, piše autor (Arhiva)

Četvrt stoljeća, evo, Bosna i Hercegovina, poput splava odvaljenog sa jugoslovenskog broda razbijenog od hridi podno ugašenog svjetionika, pluta političkim balkanskim močvarama. Trgana i s lijeva i s desna, jednako bacajući žrtve da bi umilostila i Scilu i Haribdu, i besprizorno pljačkana iznutra, sva raščupana, ljulja se ona tako kroz magle a da nema ni čestitu busolu.

Kao da su se okeani pred nama skrunili u bare. U našim pogledima kao da su se prelomile pučine. Nas morske širine peku za oči, a jutrom uranjamo lica u pregršt soli.  Kormilara, odvažnog i smjelog, nema i dugo nam ga je čekati.

Tragikomična je ta bosanskohercegovačka nezavisnost, hrabro izglasana prije frtalj vijeka, i to u godini prestupnoj. Tri puta preskupa. Upravo naivna, poput osnovnoškolske priredbe kojom razdragani đaci utvrđuju svoju vjernost jedinoj domovini, sasvim nesvjesni da su političari koji vode tu njihovu sjajnu otadžbinu, njihove prethodnike koji su se u istim tim školskim holovima zaklinjali u vjernost Bosni prije deset, petnaest godina, natjerali da bježe glavom bez obzira, uvidjevši da su sve domovine bolje od ove, duboko zavisne od šačice domaćih beskrupuloznih političara i svjetskih moćnika koji postaju sve osioniji.

Oaze nade

Pa ipak, izgleda da su isključivo one, te osnovnoškolske svečarske priredbe ostale u ovoj zemlji jedine oaze iz kojih čovjek može popiti rukohvat nade, a da pri tome ne osjeća stid i kajanje i prevaru. Sve ostalo u našoj domovini valja se po rubovima pameti, u prašini relativizacije, pod sjenom apsurda.

U ovih dvadesetpet godina suštinski ništa se nije promijenilo. Naša nesretna politika još uvijek se premeće pod istom onom inercijom koja nas je odgurala u ambis stravičnog pokolja. Čini se (ustvari, svih ovih 25 godina živi se pod tim dojmom) da su danas, na Dan nezavisnosti, sile koje razvlače ovu domovinu, jedinu koju imaju djeca koja su u utorak širom ove zemlje pjevala, glumila i plesala u plavo-žutom dekoru pod parolama tipa: „Bosna se brani znanjem“, jače nego ikad u posljednja dva i po desetljeća.

Napikavati bijesnog kera tih sila znači biti plaćen sa tri strane: od domovine koju krčmiš i rasprodaješ na sve strane, od druge domovine koju ti čuvaju u rezervi i još pri tome naplaćivati na crnom tržištu ono što si otkinuo od svoje domovine izvršavajući naredbe o besprizornom uništenju, bilo s lijeva, bilo s desna. Doda li se ovome bezidejnost onih trećih, koji se, dok traže dobrog ponuđača kojem bi je prodali, zaklinju u domovinu i njenu nezavisnost izglasanu prije 25 godina, razumjeće se značenje rečenice kojom su najavili učesnike priredbe povodom Dana nezavisnosti u jednoj od sarajevskih osnovnih škola: „Oni su nestrpljivi da vam pokažu koliko vole svoju domovinu, koju, uprkos svemu, još uvijek imaju.“

Ovo „uprkos svemu“ u sredini jedne rečenice pisane s tendencijom da se poklopi sa čistotom dječijih misli, strahovanja i nadanja, jače od mora riječi izgovorenih prigodom svih naših dosadašnjih blagdana oslikava tragičnost trenutka u kojem se koprca domovina te djece četvrtinu vijeka nakon što su njeni građani odlučili da u svjetskoj političkoj baruštini zaplove sami, čvrstinom vlastitih jedara i snagom svoh duha.

Neka spašava barem moral

U ovom „uprkos svemu“, kao u molbi začetoj u čistoti dječije duše, neka se nađu svi oni, glavni i doglavni, niši i viši, vjerski pastiri koji u ime Božije nose štap i vode svoja uzblejela stada. Neka ih ona napokon odvoji od političkih rospija koje, tu pred njima, uz njihovu saglasnost i podršku, već desetljećima kaljaju lice Boga nad ovom uneserćenom zemljom.

(Svjestan da su političke hulje gluhe za svaku emociju i iskrenu riječ, čovjek se obraća vjerskim autoritetima u nadi da barem oni još uvijek nisu zamrsili sve konce kojima smo vezani s vrhovnim načelima propisanim od Svevišnjeg proviđenja ma kako ga imenovali i ma kako mu se molili. Neka se spašava barem ono za šta su oni odgovrni – moral. Neka nam barem ne dozvole da propanemo kroz moralnu ništicu koja se stravično ražđapila pred našim čelom.)

I neka tu molbu, tu najjednostavniju sintagmu na cijelom svijetu, pretvore u kletvu kojom će obujmiti sve one koji šire mržnju i postiču najniže strasti u čovjeku, i koji deset, dvadeset, dvadeset pet godina jednako potpiruju strah u izmučenim bosanskim narodima i truju ovu izmuždranu zemlju pretvrajući je u kaljužu koje se iz dana u dan odriče sve više njenih čestitih i vrijednih sinova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera