Piše: Miroslav Filipović
Priča mi ovih dana jedna potištena kolegica kako ju je njezina prijateljica hladnokrvno izbrisala s liste prijatelja na Facebooku.
„Zamisli, jednog dana vidim njezin status „Vrijeme je za proljetno čišćenje na Facebooku“ i još se nasmijem na to. Skoro sam joj lajkala status, kad za par dana shvatim da me više nema na njezinom popisu. Ne shvaćam zašto me izbrisala. Znamo se još od škole. Nismo bile naročito prisne, ali ni potpune strankinje. Čak bismo ponekad razmijenile neku poruku, čestitale si rođendane, međusobno lajkale fotografije… a onda ovako“, izdvajala je kolegica nervozno srčući kavu.
Da je umirim, kažem: „Možda te zabunom izbrisala. Pošalji joj ponovno zahtjev za prijateljstvom.“
„A što ako nije bila zabuna? Ne želim se sramotiti. Imam svoj ponos“, kaže.
Cijelu kavu „popila“ nam je njezina povrijeđenost. Na kraju se smirila. Uostalom, ima još tristotinjak prijatelja na Fejsu od kojih, istinabog, polovicu nikada nije uživo upoznala, a za polovicu od te polovice čak i ne zna jesu li to doista ti iza čijih se imena kriju.
Tako je to, mislim si. U proteklih deset godina Facebook nas je nabrzinu zbližio, a sada nas polako udaljava. Ima i on svoje potrebe i hirove.
Prijateljstvo s mrtvima
Sjetim se potom priče svoga prijatelja koji se, samo par tjedana nakon što je pristupio fejsbučkom plemenu, s gnušanjem iz njega isključio. Presudio je trenutak kada mu je virtualni Facebookov dispečer ponudio prijateljstvo sa ženom koju je nedugo prije toga brutalno ubio psihički rastrojeni suprug. O tom ubojstvu danima se pričalo i pisalo po medijima. Njezin profil na Facebooku još dugo nije imao tko ugasiti. Štoviše, Fejs je okolo nudio prijateljstvo s njom, pa tako i mome prijatelju koji nesretnu ženu uopće nije poznavao, ali ih je „spojilo“ to što sam im ja bio zajednički prijatelj.
Prostom indijanskom logikom po kojoj je „prijatelj moga prijatelja i moj prijatelj“ Facebook ju je, ne znajući za tragediju, usmjerio ka mome prijatelju. Iako svjestan da se radilo o grešci sustava koji ne raspoznaje žive od mrtvih i stvarne od nestvarnih, prijatelj se utučeno povukao s fejs-bojišta prije negoli je ondje pošteno i okrečio zid.
I sam sam tada bio na mukama. Nje više nema, a njezino nasmijano lice izviruje iz galerije prijatelja. Hoću li biti grub ako je uklonim s liste ili morbidan ako je zadržim? Facebook je ubrzo riješio dilemu i zauvijek ugasivši njezin profil (na nečiji zahtjev) pustio je da počiva u miru. Tada sam saznao i za tu opciju, shvativši da sveprisutni Facebook ipak vodi računa o svemu.
Moj duboko razočarani prijatelj potom je dugo vremena držao deaktiviranim svoj profil na Facebooku, da bi ga nedavno ponovno uključio. Odlazi iz zemlje, seli s obitelji u neke hladnije, ali bolje krajeve. Fizički se dislocira, pa mu Facebook dođe kao idealno mjesto na kojem uvijek može biti prisutan i ovdje gdje ga odskora neće biti. Potreba je prevagnula. Facebook je potreba.
„Pit’ ćemo kavu preko Skypea i družiti se na Fejsu, kao da si ovdje“, kažem mu na rastanku.
Ta društvena mreža čovjeku i dođe kao virtualno otjelovljenje idealnog mjesta, Utopije. Tamo smo postali prisutniji nego u stvarnome svijetu.
Prepredena mreža
Ali u ovih deset godina, koliko smo dosad stasavali s Njime i na Njemu, i Facebook je rastao s nama bivajući sve mudriji i prepredeniji. Ispočetka smo u slobodno vrijeme vršljali po njemu tražeći neke dugo neviđene i davno izgubljene znance ili se povezujući s ovima koji su nam tu nadomak, u susjednoj zgradi, ulici ili gradu, ali ih ne srećemo često.
Tražili smo bivše ljubavi, drugove iz vojske, prijatelje iz škole koji su odavno odselili ili su ih ratovi kojekuda raselili. Facebook nas je u prvo vrijeme uglavnom častio simpatičnim kvizovima i bedastim igricama, davao nam priliku da se povezujemo s neznancima s kojima smo dijelili afinitete prema nekoj glazbi, filmovima, hrani… Mogli smo, bez puno problema, sklopiti prijateljstva s nekim slavnim, dojučer nedostupnim facama – sportašima, glumcima, pjevačima… Bilo je to i vrijeme kada su mnogi poslodavci ograničavali svojim zaposlenicima pristup društvenim mrežama da im ne odvlači pažnju na radnom mjestu. No, Facebook je ubrzo postao veliki dečko.
Skužili su ga političari i PR agenti, oglašivači i izdavači, poslodavci i špijuni. Facebook više nije bio samo virtualna kombinacija srednjoškolskog spomenara i omiljenog kafića. Fejs je postao nezaobilazna društvena činjenica: šoping-centar, oglasni pano i politička govornica, diskoklub i barikada za javnu agitaciju i manipulaciju. Učinkoviti alat za mobilizaciju ljudi, regrutni centar revolucijama poput Arapskog proljeća. One rane nedužne sadržaje počele su agresivno istiskivati reklame. Tko god je u nekom poslovnom, političkom ili drugom javnom angažmanu, o logici stvari mora ondje imati svoj profil, svoju grupu ili fan page.
Fejsbučenje je postalo imperativ poslovnih i političkih kampanja. Facebook nije više samo spomenar i fotoalbum (mada je i to više no ikada) već je postao nadzorna kamera, špijunka na zidu pred kojom se većina bez sustezanja fizički ili psihički ogoljuje.
Teško vrijeme za fejsbučenje
Pa, pokušajte danas otići s Fejsa, ako se usudite. Mislite da je jednostavno? Uvjeravate se da bi mirne duše mogli već prije kraja ove rečenice ugasiti svoj profil i otići bez pozdrava? Meni izgleda da bi lakše bilo ponovno srušiti Berlinski zid nego ovaj fejsbučki.
Kako biste onda lajkali? Bi li vas opsjedala pomisao da propuštate toliko toga bitnog i još više nebitnog što se ondje neprestano gomila? Bi li vas uhvatila panika tek za koji dan ili već za koji sat? Ako ste novinar, političar i tinejdžer ili ste samo obični voajer i egzibicionist, teško da bi vam to pošlo za rukom bez teške apstinentske krize. Ako još niste osjetili izraslinu na sebi, to vam je Facebook – vaš novi socijalni organ.
A Facebook se, unatoč svojoj masivnosti i masovnosti u međuvremenu počeo od društvene mreže pretvarati u asocijalnu vjetrometinu. Vidimo se na fejsu, pričat ćemo na chatu, javi mi se u inbox… Kolikogod nam te sitne geste olakšavale život i posao, ujedno ga i kompliciraju. Facebook sve više povezuje s neznancima, a udaljava od znanaca. Količinom razmijenjenih lajkova mjere se prijateljstva. Isti određuju i utjecaj nekog medija i kvalitetu njegovih sadržaja. Političar s manji brojem prijatelja bit će veći luzer. Ako neki događaj u stvarnom životu nije zabilježen na Facebooku, ispast će da ga nije ni bilo.
I dok ga s jedne strane nove opcije i aplikacije čine još jednostavnijim, fejsbučenje postaje sve zahtjevnije. Nema više nekadašnje nonšalancije, korisnici su pod budnom prismotrom. Počinju stizati prve prijave i kazne zbog neprimjerenih statusa. Polako se zabranjuju lažni profili. Zbog Facebooka, Twittera i sličnog, mijenjaju se kazneni zakoni. Ono što je u njima dosad bilo definirano kao „javno mjesto“ širi se na društvene mreže. Nema više olakog sprdanja, a kamoli psovki, uvreda i prijetnji.
Prije par mjeseci jednu je Australku sud novčano kaznio jer je na Facebooku optužila bivšeg supruga za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Osim tvrdnje ispisane u statusu na svome zidu, žena nije podastrla nikakav dokaz, pa je sud presudio u korist bivšeg. Prije par tjedana jednog je Šibenčanina policija kazneno prijavila Državnom odvjetništvu jer je na svome zidu napisao kako će „zgaziti policajca“ koji je njegovoj ženi naplatio kaznu za prometni prekršaj. To su tek dva u moru primjera. S Facebookom više nema šale.
Izvor: Al Jazeera