Od svih emocija, mržnja je ružno dijete ljudskog društva. Deformirano dijete bačeno vukovima, mržnja se kao Efijaltes uvijek vraća kako bi simbolično bila glavni neprijatelj našeg napretka. I toliko odbacivanje, posramljivanje i prokazivanje učinilo ju je emocijom za koju svi optužuju druge, ali nitko ne priznaje da je gaji.
Znate floskule „Oni nas mrze zbog naše slobode“, „Oni nas mrze zbog svoje religije“, „Oni nas mrze jer mrze sve srpsko, hrvatsko, bosansko, albansko, kršćansko itd.“, „Feministice mrze muškarce“, „Liberali mrze slobodu govora“, „Socijalisti mrze slobodu“, „Libertarijanci mrze siromašne“.
I uvijek je isto. Onaj drugi mrzi. A to je automatski loše. To je znak slabosti. Znak gluposti. Ta mržnja je dokaz njegove patološke potrebe da izbaci svoje frustracije, negirajući razum, logiku i pristojnost.
Ideologije mržnje
Ali mi nikad ne mrzimo. Mi razumijemo, mi imamo brojke iza sebe. Mi smo samo ljuti! Mi smo bijesni, mi smo pravednici, mi samo koristimo minimalnu silu primjerenu dobu i geografskoj lokaciji. Pa mi ne mrzimo otkad je pisane riječi!
Od svih emocija, mržnja je toliko poražena da najveće svjetske religije proglašavaju ljubav svojim šampionom. Nema mjesta mržnji.
I tako ona odbačena postoji, jer ne može da nestane, kao drevno besmrtno božanstvo u kojeg više nitko ne vjeruje. I kako postoji, samo bi luđak ignorirao njezinu sveprisutnost.
Dobro onda, nije da ne mrzimo, nego mrzimo zlo. Zar ne? Nije dobro mrziti, ali kad već ne možemo bez toga, onda barem da mrzimo nešto što ne valja, jelda? A znamo da zlo ne valja. Grijeh.
Ne mrzimo mi ljude, nego njihove grijehe. Njihove zločine. Zato svećenici posvećuju oružje i pokapaju generale. Zato jer je puška pucala na grijeh i zločin, a ne u čovjeka.
No ni to nije dovoljno. Mržnju toliko ne možemo smisliti da su Gandhi i Martin Luther King jedan od simbola razvijene civilizacije. Ili politička korektnost. Totalna zabrana mržnje u političkom smislu. Ne smije se mrziti ni riječima, ni djelima, ni mislima. Ne smije se mrziti ni grijeh, niti zločin. Stvarima se pristupa racionalno i konstruktivno.
Iako razumijem kako je mržnja destruktivna emocija, smatram da je ujedno fundamentalna ljudska emocija kojoj možemo zahvaliti činjenicu što postojimo, putujemo na Mjesec, a čujem da će uskoro obilaznica do Marsa.
Ne želim miješati ovdje mržnju i ljutnju. Ljutnja može aktivirati čovjeka, potaknuti ga na akciju, natjerati ga na nemoguće. Mržnja može isto, ali u konstruktivnom smislu manje, a u destruktivnom smislu više.
I upravo nam ta destruktivnost treba. Štiti nas od nas samih. Onemogućava okrupljavanje i organiziranje mrzitelja na internacionalnoj razini. Naravno da mržnja ubija puno ljudi diljem svijeta, ali to većinom omogućavaju pohlepa i moć, dok je mržnja samo benzin bačen na vatru.
Ja ovdje govorim o samim ideologijama mržnje. Zakoni koji diskriminiraju drukčije, promoviraju etničku čistoću ili definiraju nacionalnu superiornost. Oni još postoje u nekim državama, ali su načelno, kao i sama mržnja, odbačeni od ostatka svijeta.
Razlog zašto takve ideologije nikad neće biti u stanju zavladati svijetom leži u samoj prirodi mržnje i u ljudima koji je žive.
Najbolje će biti da vam pokažem primjer.
Razmjena mržnje
Stormfront je najpoznatiji neonacistički forum na svijetu. Mrzitelji cijeloga zapadnog svijeta i ljubitelji ružičastog pigmenta tamo razmjenjuju svoja mišljenja, mržnju i recepte. Rasprave su na engleskom, ali postoje i nacionalni podforumi. Da bi vam bilo lakše upoznati ljude slične sebi i na vlastitom jeziku raspravljati koju etničku skupinu treba prvo pobiti. Židove? Crnce? Azijate? Možda Rome, to već odgađamo stoljećima.
Svi su pristojni, jedan drugome hvale postove, memove, linkove i argumente Tapšu se tako po leđima i pružaju jedni drugima utjehu, da nisu sami. I kako ih je mnogo, u svakoj zemlji, sve više i više. Njihove esktremne nacionalističke stranke polagano rastu. Kriza je bila dobra za njih. Neki sanjaju četvrti Reich i ujedinjeni kršćanski svijet, bijelu Europu.
Ja volim pogledati što pišu, da znam kako razmišljaju moji susjedi, sugrađani i oni koji su imali popravne u osnovnoj školi. I zabrinuo sam se. Dok mržnja nije pokazala svoje destruktivno lice.
Ulovili su Karadžića. I neki srpski nacist je stavio link o tome na međunarodni forum.
Komentar je bio u stilu: „Veliki bijeli general koji se borio protiv islamske okupacije kršćanske Europe“.
Prvih nekoliko odgovora slagali su se s konstatacijom kako je zaista velika tragedija da bijelci svoje heroje sude i progone.
Onda se pojavio hrvatski nacist: „Smeće jedno srpsko. I ti smeće koji si postao. Karadžić je ubijao i kršćanske Hrvate, bio je izdajica bijele rase.“
Sve na engleskom, naravno.
Francuski nacist pokušao je smiriti situaciju: „Dobro, nemojte se sad svađati. Svi smo mi bijela braća.“
Hrvatski nacist je ekspresno odgovorio: „Nisu nama Srbi nikakva braća, oni su smeće“ – sipala je mržnja iz posta.
„Ma vi katolici, izdajice Krista, uvlačite se Rimu!“, napisao je pun mržnje ruski nacist.
„Što si rekao, smradu pravoslavni?! Katolici su jedini pravi kršćani !“, odgovorio mu je irski nacist.
„Hahahaha, javili se irski lopovi, što je nestalo socijalne pomoći?“, likovao je engleski nacist.
Rasprava se na engleskom nastavila dugo u noć. Iako sam parafrazirao poruke, radi se o istinitom threadu.
I zato ne odbacujte odmah mržnju. Sjetite se nekad kako je ona zaslužna zašto se svi mrzitelji svijeta ne mogu ujediniti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera