Na daskama ‘teatra’ Indija

Točkove sam ostavio da se hlade u stanu kod Sidarthe i autobusom otišao za Jaipur (Al Jazeera)

Piše: Dado Delić

Kao žice sitara, u Indiji ništa nije fiksno. Kao što muzičar pomjera pragove po osjećaju, tako i stvari funkcionišu ovdje. Jedan dan je kako se ko osjeća, drugi dan je kako se nacija osjeća a treći kako bogovi žele. Nista nema fiksnu cijenu niti pravila. O svemu se da raspraviti i sutra ista stvar neće nužno vrijediti kao danas.

Znao sam da ona crpi energiju. Ali da će to biti najteža predstava u dosadašnjoj karijeri ove lutajuće profesije, nisam ni slutio. Od momenta kada se jednom kroči na tlo ove zemlje, iako bez zvuka škripućih dasaka pod nogama, postaje vam jasno da ste  svojom voljom, ili bez nje, na bini pozorišta starog nekoliko hiljada godina.

Istog momenta izgubili ste pravo svojine i u procesu nenasilne kolektivizacije uzeto vam je tijelo, taj materijalni dio vas, a ukoliko ne postignete “santi”, vjerovatno ćete se oprostiti i od duševnog.

Ruke sa kojih kapa znoj u jelo ispod i znojem polunatopljena košulja, prosto su stil koji ide sa uličnim štand kuharom. Baš kod njega sam se zaustavio, jer izbora nema mnogo. Mogu birati da kapa sa čela, sa ruku, ili da rizikujem neku od smjesa koje stalno povlače po ustima i pljuckaju naokolo.

Iako vrata nigdje nema, ipak “ulazim” jer se zna dokle je ulica, a odakle je njegovo. Po okretljivosti kašike kojom prevrće rezance i pravi čuda na pretrpanoj ulici, vidi se da je stručnjak i da zadnjih tridesetak godina nije mrdnuo od svog štanda. Tome svjedoči i krevet koji se nalazi odmah iza.

Odakle ste gospodine?

Naručujem porciju i ne dižem pogleda. Ponavljam u sebi – samo ne kontakt očima, samo ne kontakt očima. I opet mi se desi. Istog momenta: “Where you belongs, mister?”. Odgovaram: „Bosnia and Herzegovina!“

On: “Hezofinia”. Ja smireno: „Noo, Jugoslavija!“. On: “Slavinia”. Ja:„ Jugoslavija“. On:”Juslavinia“….

Već ispijene energije izbacujem: “Spain”.

On: „Aahhaaa”… Ogroman osmijeh i zadovoljstvo sopstvenim znanjem. Jednom riječju razmijenjenom sa Indijcem i otvorio sam portal kroz koji će uskoro ući cijela milijarda i 300 miliona Indijaca. Samo je jedna riječ dovoljna da probije tu opnu nepostojećeg nukleusa koji me čuva od svih pogleda, pitanja i pipanja. Nakon par minuta, ulica je prazna, jer su upravo svi prešli za naš štand. Stotine očiju prati moje ruke kako se približavaju ustima, jezik kako nespretno hvata kapi razbucanog manga što bježi iz ruku. Kao teatar. U jednom dahu. Ukočena lica i zjenice koje ganjaju moje ruke, prste i davanje novca.

Isti scenario pratio me je od momenta slijetanja u New Delhi pa do trideset i trećeg dana, koliko sam lutao Indijom. U Delhiju sam bio gost kod Siddarthe. Dobri domaćin, stari couchsurfer kod kog su se smjestila jos dva Britanca. Obzirom da je soba 20 metara kvadratnih, spavali smo svi na krovu zgrade. Uostalom, to je Delhi stil većine njegovih stanovnika.

Prije nego sam sjeo na svog metalnog Kantaku, dao sam si deset dana asimilacije i naukovanja o prilikama koje vladaju u Indiji. Na prijedlog Siddharte,  sa namjerom da učinimo koje dobro djelo, posjetili smo sirotište “Prayas”.

Priča sa direktorom je bila njegovo izlaganje o činjenicama zbog kojih je Indija i poznata: mnogoljudstvo, siromaštvo i siročad, koja su ujedno i centar njegove životne zanimacije. Katastrofalni podaci o 20 miliona siročadi u Indiji i životu, kroz koji najblaže rečeno probijaju svoj trnoviti put, ostavili su nas u grču i odlučne da nesto učinimo.

Svratili smo u prvi market, nakupovali slatkiša i sokova, a zatim se vratili da upijemo osmjehe kojim su blistala lica siročadi. 

Nevjerovatan je osjećaj koji dobročinstvo pruža, iako smo uradili toliko malo. Sutradan smo donirali knjige i na taj način odlučili ostaviti nešto što će potrajati. Bojanke, dječije enciklopedije i knjige engleskog jezika, produbit će znanje i rasplamsati maštu u njihovom surovo realnom svijetu čije najgore lice su saznali prerano. 

Paralelni svijet

Začarani krug kasti, tradicije i životnih okolnosti, ne ostavlja mnogo prostora za one sa dna društva, da ikada dostignu život dostojan čovjeka. Iz onog koliko sam vidio, srednji sloj je jedini koji se bori u toj zemlji da promijeni stvari nabolje. 

Najniža kasta prihvata život kakav jeste, sa ubjeđenjem da drugačije ne može biti. 

Srednji sloj, većinom obrazovani ljudi u borbi da pređu u onaj viši, su oni koji imaju motiva i znanja da se bore za bolju, ravnopravniju i uspješniju, prvenstveno svoju, pa onda i budućnost Indije.

Monsun je ove godine zakasnio, tako da su prvi dani praćeni paklenom vrućinom. Kada je kiša konačno došla, došla je u velikom stilu i mimo rižinih polja, poplavila ionako oskudna moguća mjesta za kampirati. Uskoro sam uvidio da su gradovi koji su nikli uz Jamunu i Ganges, ujedno i najprljaviji koje sam vidio u Indiji.

Spas sam tražio u selima, međutim u mnogima sam odbijen da razapnem šator čak i na udaljenosti od stotinu metara od kuća. U drugom slučaju, skoro je pa nemoguće bilo naći suh komad zemlje jer je sva pretvorena u rižina polja. Nevjerovatno je koliko je ova zemlja pretrpana. Ljudi su uzurpirali svaki milimetar. Nemoguće je naviknuti se na tu vrevu i nedostatak prostora i slobode.

Ljudi su ipak predstavljali najveći problem u Indiji. Jedne noći, uhapsila me je indijska policija. Mještani sela kraj kojeg sam spavao, iako na samo 20 metara udaljen od kuća, zvali su policiju. Spakovao sam šator, a zatim smješten u policijsku stanicu da tamo prespavam, a do koje sam vozio pola sata po kiši. Kada se ujutro pojavio jedini čovjek koji zna engleski jezik, mladić koji radi na evidenciji za kompjuterom, uspio mi je objasniti o čemu je riječ – tokom monsuna, zbog obilnih padavina, kiša poplavi zemljište, a time i skrovišta zmija, usljed čega kobre i druge vrste, bježe i traže područja gdje se neće udaviti.

Iz dušebrižnosti, seljaci su zvali policiju, bojeći se da bi me neka otrovnica mogla ugristi. Međutim, u svoj toj brizi, niko od njih se nije dosjetio da mi ponudi svoje dvorište, iako smo pili čaj pred sami odlazak na spavanje te noći.

Razlog za zabrinutost zaista postoji. Oko 35.000 ljudi godišnje u Indiji umre od zmijskog ujeda. Međutim, taj potez mi je utisnuo uzrečicu koje sam se držao do kraja putovanja u Indiji – ako ti Indijac neće pomoći, onda će ti sigurno odmoći.

Divlje kampiranje takođe je podrazumijevalo biti ostavljen na milost i samilost svima koji su u mogućnosti vidjeti šator u polju.

Ponovno rođenje

“Mister”, “mister”, samo jedan glas progovara. Polumrtav pomaljam glavu i dočekuje me tridesetak silueta i beonjače koje jedine odaju da je riječ o živim ljudima. Nakon jednosatnog moljenja da budem ostavljen na miru i željom za snom, povlačim se u odaje, a rulja ostaje još jedan sat da komentariše stranca.

Kao sijevanje munje u neposrednoj blizini, drugih noći bi me budili blicevi kamera njihovih telefona. Nakon što bih ostao nijem na njihove višesatne prozivke, napustili bi lokaciju, ali se neminovno vraćali sa prvim fotonima danje svjetlosti u četiri ujutro.

Tada već nije bilo plana B, jer bi sinošnja izvidnica ujutro bila pojačana sa oko osamdeset posto populacije sela.

Dolazak u Varanasi, grad koji za mnoge znači zadnja stanica na putu života, za mene je značio ponovno rođenje. Odmor u hostelu i smislena, razgovjetna konverzacija, prožeta ljudski intinuitivno usađenom logikom sa drugim turistima, vratila mi je vjeru u moje izglede da preživim još par dana Indije.

Samo da se dokopam Nepala.

Izvor: Al Jazeera