Piše: Hadis Kurtović
Da postoje ljudi koji su i u nesreći plemeniti govori nam priča Smaila Malkoča i njegovog sina Dževada. Sad već davne 1990. godine, Smail je nabavio akvarijske ribice iz Slovenije. Bio je jedini u selu koji je imao akvarij, a u njemu četiri „zlatne“ ribice. Nije to bio sasvim običan akvarij sa ribicama. Ovaj ima plemenitu priču, a ovaj tekst je svjedok tome.
Čudo u staklenci
„Jednog vikenda, sjećam se, došao je babo noseći u rukama akvarij sa ribicama. Posmatrali smo ribice sa velikim čuđenjem i zanimanjem“, prisjeća se Dževad.
Onda je došao nemilosrdni rat, već 1992. godine u junu selo je napustilo većina stanovnika, koji su ostavili iza sebe svoje kuće i imanja. U selu je ostalo samo vojno sposobno stanovništvo.
Selo nosi naziv Jezero, udaljeno desetak kilometara od Bihaća i nedugo nakon toga bilo je granatirano a većina kuća oštećena.
„Čuli smo, razne priče, ranjen onaj, zapaljena kuća onog, dok do nas nije došla vijest da mi je otac Smail poginuo“, priča nam Dževad.
Ubrzo, linije odbrane su pomjerene izvan sela, te se većina stanovnika vratila da vidi šta se dogodilo sa njihovim kućama i imanjima.
„Dva-tri mjeseca nakon odlaska iz sela, vratio sam se s majkom da uzmemo neke stvari iz kuće. Bila oštećena, granata nam je uletjela u dnevni boravak, sve razrušila, ali ribice i akvarij su bili neoštećeni.
Uzeli smo akvariji sa ribicama i prosuli ih u jezero, po kojem je i selo dobilo. Mama je rekla, bolje im je tu, nego da su u kući“, prisjeća se Dževad.
Jezero puno ‘zlatnih’ ribica
Ratne godine su prolazile. Dževad već i zaboravio na ribe, boreći se za život u teškim ratnim godinama. Sve dok vojska nije primijetila da u jezeru ima riba i to na stotine. Crnih, žutih, „zlatnih“, crvenih. Jezero je bilo puno akvarijskih riba, na zlatne boje. Jezero je postalo jedan veliki akvarij – pun šarenih riba.
„Prvo sam mislio da je to samo priča koja nema veze sa istinom, međutim, kada sam se sam uvjerio, ostao sam iznenađen. Ribe iz akvarija su se razmnožile, bilo ih je na stotine, već danas ih ima na hiljade i to ne samo malih sitnih već ogromnih koje teže i po nekoliko kilograma“, navodi Dževad.
Nakon rata, Dževad se vratio na svoje ognjište. Obnovio kuću i svoj život u selu Jezeru. Riba je bilo mnogo, Dževad ih je hvatao. Dolazili su mu ljudi iz mnogobrojnih gradova i država. Svi su željeli akvarij sa ribama iz Jezera. Ponajviše su tražili “zlatne” ribe.
Pecao ribice i zaradio auto
„Čim sam se vratio počeo sam ih hvatati. Mještani su dolazili i pitali da im prodam. Prodavao sam ih, na početku sam od toga živio. Toliko sam ih prodao da sam sebi kupio auto. Dolazili su mi ljudi sa svih krajeva. Davali novca i više nego što sam cijenio ribe. Poslije, hvatali su ih ljudi iz cijelog naselja, ali više se nisu prodavale“, navodi Dževad.
Također, razgovarali smo sa Esmirom Alibabićem iz susjednog sela Srbljani, koji nam s ponosom pokazuje kućni akvarij krcat zlatnih riba iz jezera.
„Dževad mi ih je uhvatio, redovno ih hranim i mijenjam vodu, pa su im se boje izbistrile, sad izgledaju mnogo ljepše nego kada su došle“, kaže nam Esmir.
Dževad, sa sjetom, nastavlja priču o svom ocu Smailu, koji je bio uzrok da ribe dođu u Dževadovu kuću, potom da završe u jezeru.
„Danas, kad god pogledam u jezero i ribe, prisjetim se svoga oca, kojeg više nema. On je ostavio ribe da me podsjećaju. Ove ribe su mi ostale kao posljednja uspomena na njega“, kazuje nam Dževad, posmatrajući jezero u Jezeru.
Izvor: Al Jazeera