Na putu za Siriju

Sirija, Rat, Izbjeglice, Humanitarna pomoć
Sirijci, okruženi ratom, imaju brojne humanitarne potrebe [AFP/ Getty]

Naše je vozilo sa cijelom opremom predato medicinskim timovima u Siriji. Prijatno ih je iznenadilo to da su se neke od balkanskih zemalja sjetile njih.

Piše: Jasmin Redžepi

Upravo smo završili sa humanitarnom akcijom za Rohingyje iz Mijanmara, kad dobijam poziv od dragog prijatelja Šakira Yildirima iz Britanije: "Znam da sam ti obećao da ću te uzeti u sljedeći konvoj za Gazu, ali sada vozim kombi hitne pomoći za Siriju, pa usput si mi. Bujrum, čuvam ti mjesto, eto me za koji dan kod vas. Vidi ako ko šta hoće da pošalje, da ponesemo i to izbjeglicama."

Šakir je dugogodišnji humanitarac i profesionalni vozač. Tri puta je vozio do Gaze, izoliranog dijela okupiranih Palestinskih teritorija, koje su pod izraelskom blokadom.  

Poslao sam haber i sredio da prođe kroz Bosnu. Poštovana kolegica Zemira iz Udruženja Solidarnost mu je prepunila kombi odjećom i igračkama za djecu, školskim priborom i drugim stvarima. Nije bilo mjesta čak ni za naše stvari. Veliki znak pažnje građana Bosne i Hercegovine. Pamte da nisu bili zaboravljeni.

Turci nude pomoć

Prošao je kroz Makedoniju i pokupio me. Kada sam oklijevao hoću li poći s njim ili sačekati sljedeći konvoj, rekao mi je: “Boli li te to što ostavljaš kćerku?” Rekao sam: “Da.” Zatim je dodao: “Oni tamo, u Siriji, ostavljaju svoju djecu ili djeca svoje roditelje, zauvijek." Tužno i realno.

Ionako nisam iskoristio dane odmora s posla, pa pomislih evo prilike za “odmor”. Kada su nas na grčkoj granici pitali dokle idemo, odgovorio je smireno: “Prevozimo humanitarnu pomoć za Siriju.” Ah, pomislih, zaglavismo. Kad začudo, policajac nam samo poželi sretan i siguran put. Isto su nam poželjeli i na benzijskoj pumpi, na putarini i na granici između Grčke i Turske.

Makedoniju sam namjerno preskočio. Tamo, prema reakcijama ljudi, rat u Siriji sveden je samo na puke statističke podatke o broju svakodnevnih žrtava. Možda niko ne smije ništa progovoriti o toj temi, posebno kada se vidi kako provladini mediji izvještavaju o Siriji puni simpatija prema Basharu al-Assadu. A možda samo svako gleda da poradi malo više, da uštedi malo više, jer se ekonomskoj krizi ne nazire kraj.

U Turskoj je već druga priča. Ljudi su jednako ljubopitljivi, a kad saznaju gdje ide hitna pomoć stranih tablica, blagosiljaju i nude pomoć. Niko nas ne ostavlja gladne putem. Tako je bilo, sjećam se kao jučer, kada smo u maju 2010. godine boravili u sportskoj dvorani u Antaliji, čekajući da Mavi Marmara krene.


Ambulantna kola korištena u Siriji [Ustupljeno Al Jazeeri]

Veliki broj ljudi nas je pozdravljao i nudio hranu, voće, povrće, sokove, pa čak i rižine sarme, bez mesa, samo umotane u lozovom listu, jer nisu imali šta drugo. Jedna je žena rekla: "Evo, ovo je od mene, toliko imam i mogu sada, kada sam već sinove svoje dala…" Te brige koju osjeća turski narod za druge bratske narode zasad, mislim, nema na ovome svijetu.

Budući da je kombi polovan i da je trebalo da se opremi i da se odstrane određeni mali defekti tehničke prirode, svoju srdačnu pomoć je pružila služba hitne pomoći Istanbula, kao i jedna privatna firma za medicinske materijale. U roku od dva dana kombi je bilo u punoj opremi i spreman za pružanje pomoći čak i u najtežim uvjetima.

Jurili smo po Anadoliji, jer svaki izgubljeni minut može koštati nečiji život. Prije nas je nekoliko ambulantnih vozila prešlo granicu i stiglo do Halepa. Mi nismo bili te sreće. Snage režima su presjekle put za Halep i krenule u ofanzivu prema turskoj granici, zauzimajući teritorij koji je oslobodila opozicija.

U tim borbama, gađajući teškom artiljerijom, snage Assadovog režima pogodile su civilno naselje Akcakale u Turskoj, ubivši tako nedužne civile, ženu i četvero djece.

To je bila kap koja je prelila čašu. Kolege novinari iz Turske, s kojima sam se u tom momentu čuo, rekli su mi da ovo neće proći kao i do sada. Tako se ubrzo i desilo.

Turska je snažno vratila, očistivši svojom artiljerijom sve režimske snage koje su se nalazile desetinama kilometara udaljene od turske granice sa Sirijom.

Kako smo mi jurili, tako su sa nama jurile i brojne TV ekipe, kao i snage vojske i policije. Putevi su zaista dugački, ali i široki, pa ima mjesta za sve nas.

Besplatna hrana i pitanja

Stali smo u grad za koji nisam znao da postoji: Aksaraj. Tamo smo stali provjeriti vozilo kod automehaničara. Kad su čuli gdje idemo i odakle dolazimo, počastili su nas doručkom i nisu nam naplatili ništa. Ali ipak, postavilo se pitanje: Zašto da pomažemo Sirijcima kada nas oni bombarduju i ubijaju civile? Hmmm… Pa nije ovo pomoć Sirijcima, već je pomoć ljudi ljudima. Ali eto, neki to shvataju, nekima treba vrijeme kako bi to shvatili, a neki nikada ne shvate.

Sutradan smo već bili u starom historijskom gradu sa dva imena: Hatay/ Antakiya. To je grad u kojem dolaze mnogi hrišćani kako bi posjetili brdo na kojoj se nalazi Pavlova crkva. Ona je izgrađena na mjestu gde je on boravio i pozivao u hrišćanstvo.

Ali u samom centru grada nalazi se džamija Habib-i Nedžar. To je onaj koji je iz kraja grada došao svom narodu i upozorio ih da ne ubiju ljude koji su im od Boga poslani, čiji je cilj samo provesti pravdu i red u društvu, pa je sam postao žrtva svoga naroda. Ova priča se nalazi u suri Jasin.

Osim ovih velikih historijskih događaja i velikog vjerskog turizma, ovo mjesto je poznato po Tava Kebapu i po čuvenom slatkišu Kunafe. To je nešto slično kadaifu, s tim što se poslužuje i jede vruće, sa šerbetom i (slatkim) sirom unutra, koji se primamljivo rasteže.

Interesantno je vidjeti da je grad lijepo sređen i da kroz njega teče rijeka iz Sirije, dok sve ostale rijeke teku iz Turske u Siriju. Lijepi su i parkovi, veliki i slični živopisnim osvježavajućim pustinjskim oazama. Većina stanovništva je arapskog porijekla. Tu se govore oba jezika. Ima dosta pripadnika šiitske sekte alevija, koji su izašli na proteste podrške Assadu. Očito je da ne vole sirijske izbjeglice, jer alevije su građani prvog reda u Siriji, pod zaštitom su režima i ne bježe nikuda, a ovi su prebjegli.

Tu sam upoznao jednog bivšeg pripadnika Assadove vojske, kao i nekolicinu studenata koji su napustili studije, rodna mjesta, familije i došli da pomažu svom narodu u tuđoj zemlji. Svi su bili složni oko jednog: Bashar će pasti, ranije ili kasnije, a narod će pobijediti!

Ovo putovanje mi je pružilo šansu da bolje upoznam geografsko-demografske karakteristike Turske, ali i da se izbliza upoznam sa suštinom konflikta u Siriji. Svi ovi ljudi i mjesta su mi pomogli u sklapanju mozaika realne slike ovog tekućeg bliskoistočnog konflikta. Ljudi zaista žele svoju slobodu i pravdu, pa makar je platili previsokom cijenom i velikim žrtvama.

U suštini sloboda i božanska pravda su bescjenjene stvari kojima se bez velikih žrtava ne može ni prići. Kao što bi rekao moj prijatelj Šakir: „Razumijem bol tih roditelja koji gube svoju djecu, pa smatram da vrijedi žrtvovati vrijeme i sredstva i spasiti nedužne dječije živote. Ja sam čovjek, saosjećam s drugim ljudima. Oni imaju probleme egzistencijalne prirode i mi ne možemo samo sjediti u Evropi i posmatrati šta se dešava.“

Skupljao sam informacije kako bih odgovorio mnogim humanim ljudima regije o stanju sirijskih civila u Turskoj i u Siriji, od čega najviše stradaju i šta im najviše treba.

Paljba u blizini

Kada smo klanjali akšam-namaz na prostranoj terasi jedne kuće u posjedu regionalne direkcije IHH u Rejhanli, gradiću u blizini Hataja/ Antakiji, čuo sam paljbu i mahinalno pomislio da neko pravi svadbu u blizini. Barem je tako kod nas. Ali nije bilo tako.

Snage režima i opozicija su se borile za prevlast na granici. Sutradan je granata pala na teritoriju Turske, u blizini sela Hadžipaša, na šta je turska armija propisno i uobičajeno odgovorila, a opozicija je iskoristila to da vrati 4-5 svojih karaula na granici. Interesantno, ali i vrlo opasno je bilo gledati to sa turske teritorije. Naše ambulantno vozilo je tada počelo sa svojom prvom funkcijom i prvim zadacima, ali i dalje na teritoriji Turske.

Nakon nekoliko dana situacija se smirila, front je premješten u dubinu zemlje dovoljno da se ne može proći za Halep, a naše je vozilo sa cijelom opremom predato medicinskim timovima u Siriji. Prijatno ih je iznenadilo to što su se neke od balkanskih zemalja sjetile njih. Podrška je u ovakvim izuzetno teškim situacijama vrlo bitna, ako ne materijalna onda makar moralna.

Oni Sirijci koji su bogati ranije su prebjegli za Tursku. Žive slobodno, rade i voze svoja auta. Sirotinja je ostala u izbjegličkim kampovima, gdje su uslovi daleko bolji od onih za bosanske izbjeglice iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Tamo imaju krov nad glavom, odjeće i hrane, škole za djecu. Turska Vlada čak i ne dozvoljava humanitarnim organizacijama da direknto djeluju u kampovima, kojih je više od dvanaest sa preko 100.000 ukupno registrovanih izbjeglica.

Za sve to Vlada sama brine. Humanitarne organizacije više djeluju za nove izbjeglice, koje upravo prelaze granice, kao i one koje su privremeno smještene po privatnim kućama, u selima blizu granice. Za tako veliku zemlju i tako humanu naciju, ovo i nije preveliki teret.

Kada kreneš poneseš puno toga, a na vraćanje samo jedan veliki ružičasti antakijski nar, kao poklon svojima.

Ojačala podrška

Sada, kada na internetu gledam kako je ojačala humanitarna podrška izbjeglicama Sirije sa svih strana Evrope u vidu konvoja punih medicinske, prehrambene i tekstilne pomoći, rado se sjećam našeg konvoja, koji je bio među prvima.

Tada su išla svega tri vozila, a zatim ih je slijedilo još šest, pa 14, pa četiri, pa pet, pa četiri… a svako vozilo prevozi po deset ranjenih civila dnevno. Pa kad bi znali da smo spasili bar jedan mladi nedužan život, to je kao da smo spasili cijelo čovječanstvo ili što bi Šakir rekao: “Dovoljno je jedno njihovo iskreno ‘Allah razi olsun’ ['Neka je Allah zadovoljan'], pa da nam se isplati sve što smo činili za njih, sav naš trud, novac i vrijeme.”

A solidarnost je kada “ja” postane “mi”!

I dalje rat ne staje, a s tim ni naše humanitarne aktivnosti. 

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.