Najbolje što hrvatska košarka ima uopće nije loše

Hrvatskoj fali vođa na parketu, onaj koji će povući ostale kad su u lošoj fazi, skupiti ih, nekoga pogladiti i ohrabriti, a nekome izvući uši (AP)

Piše: Zoran Čutura

U čemu je problem kada je riječ o natjecanjima koja su strukturirana kao što je strukturiran aktualni Svjetski Kup? I problem i draž? Završetkom prve faze natjecanja počinje nešto sasvim deseto, praktički novo natjecanje s novim pravilima ponašanja. I, jao onome tko na to nije spreman… Sve ono što su reprezentacije učinile u prvoj fazi natjecanja – zaboravlja se. U nokaut sustavu nitko više nema pravo na pogrešku, što su u startu imali svi; a neki su to pravo i iskoristili.

Ovo teoretiziranje primijenjeno u praksi znači sljedeće: Grčkoj, koju bismo mogli proglasiti najugodnijim iznenađenjem dosadašnjeg dijela turnira, jer se bez superstara Spanoulisa prošetala skupinom B bez poraza, i to uz demonstraciju besprijekorne taktičke obučenosti, igrajući kombinatornu košarku lijepu za gledati, ništa neće značiti komplimenti ako izgubi od Srbije.

A može izgubiti jer Srbija, koja je završila kao četvrta u skupini B, a mogla je završiti i kao druga: a) u susret ulazi nemajući šta izgubiti i b) dobija dodatnu kvalitetu u Nenadu Krstiću koji je u turnir ušao ozlijeđen.

Ugodna iznenađenja

Uostalom, ta se izjednačenost europskih reprezentacija potvrđuje iz natjecanja u natjecanje, i nije nikakva floskula kad se evidentira da ‘svatko svakoga može dobiti’, uz dodatak da se to odnosi na sedam do deset europskih reprezentacija, eliminirajući Španjolsku kao ekstra klasu, završavajući, recimo, s Finskom ili Ukrajinom.

Kad sam već kod ugodnih iznenađenja, na stranu ulazak Senegala ili Meksika među 16 najboljih, što smatram više sticajem okolnosti nego konačnom potvrdom njihove kvalitete, izdvojio bih još i Slovence.

Izjednačenost europskih reprezentacija potvrđuje se iz natjecanja u natjecanje i nije nikakva floskula kad se evidentira da svatko svakoga može dobiti.

Izbornik Zdovc okupio je neobičnu selekciju, hrabro dajući status prvog centra mladom Omiču, ali ta je neobična selekcija, igrajući neobičnu agresivnu run & gun košarku (da je netko otvorio vrata dvorane, braća Dragić bi vjerojatno istrčavala van raditi krugove ispucavajući višak energije…), držala sve konce u svojim rukama 190 minuta od mogućih 200.

Da bi im se onda dogodio raspad sustava u završnici tekme protiv Litve, sigurnu pobjedu pretvorili su u poraz četvrtinom u kojoj su upisali 2 (dva) poena i idu na Amerikance u mogućem četvrtfinalu. Litva je bez Kalnietisa, prvog i praktički jedinog organizatora visoke kvalitete, također, napravila odličan posao, a i Australci su pokazali sjajnu mladu reprezentaciju koja će, ako ostane zajedno i još uspiju nagovoriti Millsa i Boguta da im se priključe, raditi čuda u Riu 16’.

Mjerilo uspješnosti utakmica protiv Francuske

Kombinirajući procjenu kvalitete rostera, dosadašnjeg učinka i kostura ždrijeba – jedinu preostalu medalju jer su zlato i srebro već dodijeljeni Amerikancima i Španjolcima, dajem Brazilcima. Čestitam! Nekako bi mi, kvragu, bilo i drago da bronca ode baš njima.

Kao igrač sam se mnogo puta susretao s Brazilcima, još u vrijeme veličanstvenog strijelca Oscara Schmidta i prvog mu pratitelja Marcela de Souze. Uvijek je bio užitak igrati protiv njih – nadigravali su se, nisu udarali, a ako su slučajno udarili, ispričavali su se odmah, uz zarazni osmijeh.

Uvijek ljubazni izvan parketa, slobodne dane na natjecanjima uglavnom su provodili oko bazena, šarmirajući dame. Dok bismo mi sastančili i radili analize onoga što je bilo i onoga što će biti… Velika nacija dala je, i još daje, velike košarkaše, a medalju na svjetskoj razini nisu uzeli još od ‘78. Ej, trideset i šest godina! A nama se u Hrvatskoj devetnaest godina bez medalje čine kao vječnost!

Igrači čitaju novine i povjeruju onome što novine pišu o njima, umjesto da se drže procjena koje sami i sebi mnogo bolje mogu donijeti, pa i sami počnu izlaziti u javnost opaskama o medalji.

I tu, jasno, dolazimo i do moje Hrvatske. Mjerilo uspješnosti nastupa bit će im sljedeća utakmica, ona protiv Francuske. Ako to dobiju, palac će biti okrenut gore, a ako izgube – palac će biti okrenut dolje. Četvrtfinale ne mogu proći jer idu na Španjolsku. Problem je, kao i obično, u nerealnim očekivanjima. Imali su odličan medijski tretman, dosta prostora se otvorilo zahvaljujući usponu nacionalne košarke u posljednjih godinu dana, četvrtom mjestu na prošlom Eurobasketu, Ciboninom osvajanju regionalne lige, ponovnom ulasku Cedevite u Euroligu, ali…

Igrači gurnuli sami sebe u ulogu favorita

Takav tretman je, nažalost, uključivao i standardno (pre)visoke procjene rezultatskih dometa ove selekcije. Idemo u Španjolsku po medalju! A onda se dogodi još veći problem – igrači čitaju novine i povjeruju onome što novine pišu o njima, umjesto da se drže procjena koje sami i sebi mnogo bolje mogu donijeti, pa i sami počnu izlaziti u javnost opaskama o medalji jer im se sviđa biti kandidatima za medalju prema riječima ‘outsidera’.

Pa neka to i ne bude baš do kraja objektivno, lijepo je čuti, a još ljepše prepakirati i plasirati dalje. Gurnuvši sami sebe u ulogu favorita, stavili su si i težak teret na leđa, a taj teret im je otežao noge. Pa dobiju Filipine u produžetku, malo se skupe i odlično odigraju protiv Argentine, pa ponovno povjeruju da su veličanstveni nakon te pobjede i Senegal im zalijepi finu pljusku (to je bilo prethodno spomenuto pravo na pogrešku), da bi im Grčka priuštila utakmicu definitivnog otrežnjenja.

Mislim, otrežnjenja kada je riječ o pretenzijama na medalju. Srećom, eliminacijsku tekmu s oslabljenim Portorikom odradili su besprijekorno, što ih je i poslalo na Francusku. A Francuska bez Tonyja Parkera sigurno nije nepobjediva.

Talentirani igrači skloni oscilacijama

Baš ti kvalitativni i rezultatski usponi i padovi i jesu osnovni problem ove naše reprezentacije. Nedostaje joj stabilnosti, nedostaje joj… ono potrebno zrno soli da bi jelo bilo još ukusnije. To je skupina talentiranih igrača, ali igrača koji su skloni oscilacijama i unutar jedne utakmice i unutar turnira. Valja se poklopiti dosta toga da bi dobili suparnika kakav je, recimo, Francuska.

Fali vođa na parketu, onaj koji će povući ostale kad su u lošoj fazi, skupiti ih, nekoga pogladiti i ohrabriti, a nekome izvući uši

Dobro otvaranje, tri raspoložena napadača uz kvalitetnu pratnju ostalih, balans unutarnje i vanjske linije, i zadovoljavanje onog obaveznog dijela igre – skoka i obrane, pritiska na loptu i na linije dodavanja. Kompozicija ove selekcije je takva da su svi ostali agresivniji od hrvatskih igrača, svi koje sam gledao – i Slovenci, i Australci, i Litavci, i Grci… Jednostavno je tako.

Jedina reprezentacija čiju su agresivnost do sada nadmašili bila je Argentina, a argentinski nositelji igre imaju debelo više od trideset godina. Tja, tako je kako je – ovo je najbolje što hrvatska košarka ima ponuditi svijetu. I nije to loše, uopće nije. Fali malo atletizma, fali vođa na parketu, onaj koji će povući ostale kad su u lošoj fazi, skupiti ih, nekoga pogladiti i ohrabriti, a nekome izvući uši.

Druga faza natjecanja senzacija

Možda zato što nitko karakterno to ne može odraditi, nitko od njih – uostalom, ni u matičnom klubu nije ‘taj’ – a možda i zato što izbornik Repeša voli sve držati pod kontrolom, pa bi mu takav lik unutar momčadi samo poremetio pedagoški koncept.

Možda to s vremenom postane Šarić, možda Hezonja kojeg je Repeša ovom zgodom predstavio na velikoj sceni, možda i netko treći. No, sve u svemu, kad se sjetimo gdje nam je košarka bila prije godinu dana, izlazak na svjetsku scenu i ulazak u drugu fazu Svjetskog kupa su senzacija. Samo treba gledati malo širu sliku.

Izvor: Al Jazeera