Piše: Josip Antić
Domaća riječ, osam slova. Prvo slovo N! Naprijed? S tom su riječju s proljeća, zagrabivši iz opće zdjele predodžbi na koje trzaju uši javnoga mnijenja, PR-ovci pokrenuli novu predizbornu mašineriju u Hrvatskoj trenutačno vladajućeg SDP-a i na startu izazvali podsmijehe, ali i zbrku na ljevici (ako takvo što od Jadrana do Drave još postoji).
Da ih se ne bi krivo shvatilo, smjeru kretanja stranke (jer u zbilji joj po anketama ne ide dobro) dodali su i pojašnjenje, pa službeni slogan stranke glasi: „Naprijed, a ne nazad!“. Na stranu sad da se spomenute formulacije ne bi posramio ni legendarni lik iz Alan Forda, znameniti Grunf (sjetimo se samo njegova natpisa sa T-shirta: „Bolje časno pobjeći, negoli nečasno poginuti“), no nije trebalo dugo čekati da se vidi kako momčad Zorana Milanovića nije jedina koja sebe vidi – na čelu kolone.
Naime, u javnost je procurila vijest kako je bivši predsjednik države i isto tako bivši član SDP-a naumio svoju novu stranku (čije je osnivanje zakazano u svibnju) nazvati „Naprijed Hrvatska“. . . Josipovićevi suradnici već su lagano u javnost puštali probne balone s tim imenom, sugerirajući kako ono upućuje na proreformski karakter stranke s kojom Josipović želi provoditi velike i ozbiljne reforme, a koje, tvrdio je, nije mogao pokrenuti, upravo zbog nedostatka političke volje SDP-a.
Kad je čuo da mu glavni konkurent (barem zasad) rabi sličan slogan, Josipović je brzo požurio obavijestiti javnost kako ime njegove stranke još nije smišljeno, ali i kako ne želi otkriti je li “Naprijed Hrvatska” barem u nekoj od mogućih kombinacija, što će reći da se ni u toj varijanti nismo makli dalje od već spomenutog Grunfova zakona.
Parola za 25 funti
No, SDP-ov „copyright“ na „Naprijed“, koji je Milanoviću i društvu uvalio američki konzultant Alex Braun, nipošto nije originalan. Prije svega “Forward, not back“ je naslov manifesta britanske Laburističke stranke Tonyja Blaira iz 2005. godine. Isti se po cijeni od 25 funti i danas može naručiti preko interneta, a s tim sloganom nastupili su i na parlamentarnim izborima, za što je SDP-ovcima bilo dovoljno proguglati po internetu.
Dakako, nije to jedina upotreba „naprijednačkih“ parola. Iako ih vezuju uglavom za lijeve stranke, letimični pogled na bližu i dalju povijest kaže kako i nema onoga tko sebe u političkim koordinatama prostora i vremena nije želio vidjeti naprijed. To što se u pragmi „naprijed“ više odnosi na „biti ispred konkurenta“, negoli na „opći boljitak“, malo koga zanima.
U svijetu ne manjka naprednjaka: u zadnjoj kampanji 2012. godine moto „Naprijed“ ispalio je Barack Obama. Konzervativci su mu namah prikačili da je „Naprijed“ parola karakteristična za komunističku ikonografiju.
Pokazalo se, međutim, da Obama s motom ne slijedi samo Staljina i Maoa, čiji je Veliki skok naprijed trajao od 1958. do 1961. godine sa ciljem da Kinu preobrati iz poljoprivredne ekonomije u modernu industrijaliziranu, a završio u katastrofi jer je pokrenuo jednu od najsmrtonosnijih i najtežih gladi u modernoj ljudskoj povijesti u kojoj je poginulo najmanje 20 milijuna ljudi. Skakali su naprijed i Benito Mussolini i Adolf Hitler („Naprijed je naziv marša Hitlerove mladeži), Richard Nixon (kampanja 1969. Imala je slogan „Zajedno naprijed“), a i drug Josip Broz, čiji smo Nazorov Titov „Naprijed!“ štrebali naizust od Vardara do Triglava.
Ima nešto u ljudskom biću što ga tjera da vjeruje u iluziju kako se vrijeme i povijest kreću pravocrtno pa „naprednjaka“ ne nedostaje ni u suvremenosti. Berlusconijeva „Forza Italia“, hrlila je naprijed tako da Talijane i danas boli glava, a sličnih se primjera našlo i diljem lijepe naše regije – nasumce, ja sam se dosjetio da su makedonski socijaldemokrati rabili spomenuti smjer kretanja. Vlado Bučkovski, tadašnji makedonski premijer i lider tamošnjih socijaldemokrata u kampanju je ušao sa sloganom “Makedonija naprijed, ne nazad” i – izgubio. Do nogu ga je potukao konzervativni VMRO-DPMNE.
Kruha, ne igara
No, vratimo se Hrvatskoj. Jedna od najboljih hrvatskih reakcija na novi moto iz SDP-ove kuhinje je, svakako, ona koju je lansirao portal Newsbar, specijaliziran za satiričke psine. Po njima, čak se i Hrvatska biskupska konferencija oduševila ispravnim SDP-ovim usmjerenjem te krilatice.
Nisam očekivao da ovi bezbošci imaju to u sebi, ali ugodno su me iznenadili … Mislim da ćemo podržati SDP.
Ovo HDZ-ovo “Novo vrijeme, nova snaga”. Ne znam. Previše me podsjeća na razvedenost muškarca na čelu te stranke – objasnio je kardinal Bozanić stav HBK o predstojećim parlamentarnim izborima.
Riječ je, dakako, o šali u Feralovoj maniri, što je zapravo i dosadašnji najbolji poticajni učinak slogana. Sve ostalo po SDP ne zvuči ohrabrujuće, od njegovih dodatnih pojašnjavanja do eventualne upotrebljivosti u kampanji.
Primjerice, premijer Milanović tvrdi kako je slogan bez obzira na dokazane duboke i različite povijesne konotacije djelo njegova uma, a temelji se na tezi da je „prije tri godine narod rekao glasno i jasno što hoće. Idemo dalje, borimo se za bolju Hrvatsku, naprijed, a ne nazad“. Ne treba biti čitač između redova kako je temeljna ideja upozoriti birače da bi eventualna pobjeda HDZ-a bila povratak natrag, u politički mrak devedesetih. U toj podjeli uloga SDP bi očito bila snaga koju zemlju vodi prema naprijed.
U civilizacijskom smislu, to, s obzirom na teme i trendove koje donosi Tomislav Karamarko, i nije teško, no u gospodarskom smislu, rezultati Milanovićeve Vlade toliko su dvojbeni da je teško povjerovati u njene „naprednjačke“ sposobnosti. Što je s Planom 21? Koliko je točaka otvoreno? Koliko ispunjeno?
Upravo na to upozoravaju marketinški stručnjaci . Na izborima, tvrde, uvijek postoje dva tipa kampanje: jedan za kandidate koji traže promjene, a druga za one koji promoviraju svoje rezultate i od birača traže glasove da nastave posao koji su započeli. “Naprijed, ne nazad” može se primijeniti samo na ideološka pitanja, dok je većina građana potpuno zaokupljena ekonomskim problemima. Na izborima se hoće kruha, a ne političkih ili verbalnih igara.
U tom smislu SDP-ov slogan ne samo da je izlizan i nemaštovit i bit će ga poprilično teško razvijati u kampanji, on je pokazatelj i kako stranka nema niti svježih političkih ideja, ni metoda, a s tim u vezi ni marketinških pakiranja. O tome govori i ne samo sloganska kolizija sa Josipovićevom strankom u začeću.
Problemi sa identitetom
Riječ je o tome da u Hrvatskoj ljevica zapravo ne postoji, za SDP je, naime, sve teže tvrditi da je lijeva stranka. Njena lijeva orijentacija iscrpljuje se više u povijesnim temama dok se u pitanjima vezanim za odnos rada i kapitala ne miče dalje od naputaka što ih dobija od bruxellške administracije. I Josipovićeva stranka teško da bi se mogla nazvati lijevom, iako se bivši predsjednik zaklinje u socijaldemokraciju, za kojega ni oni u Europi, koji su ga izmislili ne znaju točno što je.
Od ostalih stranaka nekad propulzivni Laburisti proživljavaju sve težu krizu i prema nekim anketama teško da mogu i prijeći izborni prag, a problema sa identitetom imaju i u Orahu. Radnička fronta, kao radikalna lijeva stranka, tek je u povojima. SDP-u su puno prirodniji partneri IDS, HNS i umrovljenici, sve listom ‘ne talasaj’ stranke. Da misle uistinu naprijed, poteze su odavno morali povući.
Sve u svemu, iako iz blizine izgleda kako bi se svi kretali naprijed, s malo odmaka, izgleda kako se zapravo – vrte u krug, pa ispada da je jedina konstanta lijeve strane spektra želja da Karamarko s HDZ-om ne dobije izbore.
Kad je tako, kao zajednički im bi slogan bolje pasalo:“Na mjestu voljno, nalijevo krug!“
Izvor: Al Jazeera