Nastavnik Dževdo, dobri duh našeg djetinjstva

Nastavnik Dževdo sa učenikom Dariom Jeličićem (Ustupljeno Al Jazeeri)

U pjesmi An American Prayer Jima Morrisona objavljenoj na istoimenom albumu grupe The Doors, u dijelu koji nosi naziv „A Feast of Friends“ ima stih koji govori o smrti koja „prilazi u čudan čas, nenajavljena, neplanirana, kao stravični i preljubazni gost kojeg si doveo da prilegne…“, i završava sa: 

„Smrt nas sve u anđele pretvara, daje nam krila gdje su nam bila ramena – glatka kao gavranove kandže“.

Ne znam zašto sam se sjetio Morrisonovih stihova kada sam čuo vijest da je umro moj nastavnik Dževdo, čovjek koji me opismenio. Možda zato što mi je njegova iznenadna smrt baš izgledala tako, kao dolazak strašnog, nenajavljenog gosta koji nam je ukrao jednog od najboljih ljudi koje sam imao sreću poznavati. A možda i zato što mogu zamisliti Dževdu kao anđela sa bijelim krilima kako leprša tamo negdje gore i smije se našim suzama i našim blijedim pokušajima da mu pišemo nekakve nekrologe i oproštajna pisma. Ne bi on to volio pa bi nas, garant, sabotirao započinjući jednu od svojih legendarnih priča iz života do čijeg bi kraja mi već zaboravili da smo krenuli nešto pisati o njemu.

 A opet, kako ne pokušati nešto reći o Dževadu Bektaševiću Dževdi, čovjeku koji je učio životu tri generacije moje i stotina drugih porodica koje ga se ovih dana sjećaju, od Sarajeva do mora, od naših mahala do molova u Žuljani i Dubrovniku.     

Pedagog koji se nije uklapao

Kada se pišu posmrtni govori obično se nabrajaju pokojnikova/rahmetlijina djela, njegove zasluge za uži i širi zavičaj, za razvoj geografskih i duhovnih prostranstava. Život Dževada Bektaševića, nastavnika bosansko-srpsko-hrvatskog jezika i profesora životnog optimizma, nije bio otvorena knjiga. Zapravo tek sada nakon njegovog odlaska na, kako se tvrdi, bolji svijet, sklapa se mozaik od slika i riječi stotina ljudi koji su ga znali, poznavali ili su „samo“ čuli za neku od priča vezanih za Dževdu. Ispada da je za života stvorio mali milion veza, malih svjetova u kojima je bio, najčešće, skromni glavni junak. Onaj ko se dokopa njegove čuvene videokamere kojom je snimao sve što mu se činilo važnim i zanimljivim, otkriće još jednu Dževdinu vizuru i ovog velikog, i svih tih malih svjetova.

Dževdo je bio Učitelj. A bio je i Zabavljač. Bio je i Filozof. I iznad svega Veliko dijete…

Dževdo se nikad nije uklapao. I učio je djecu da se ne uklapaju. Dževdo je, zapravo, imao sve one osobine koje se kod današnjih pedagoga mogu smatrati nepoželjnim. Pokazivao je emocije. Poticao djecu da izražavaju emocije. Kada je duga kosa bila simbol pobune, Dževdo je nosio dugu kosu. Umjesto definicija palatalizacije i sibilarizacije važnije mu je bilo djecu naučiti važnosti pomaganja drugim ljudima.

Od ganjanja nastavnog plana i programa važnije mu je bilo ispričati dobru priču i inspirisati svoje učenike da razmišljaju o njoj. Od forme važnija mu je bila suština, i ona koja se nađe među stranicama knjiga, ali i ona koja se pokupi usput, vozeći se na biciklu, tamo negdje na cesti koja vodi ka moru… Od ganjanja autoriteta važnije mu je bilo da ga djeca razumiju i vole. I voljela su ga, sva, čak i ona nemirna, što ga ne slušaju, nego se vrte i prave buku u zadnjim klupama dok on piše nešto bitno na tabli, pa zato zarade precizan pogodak kredom u čelo. Nije imao svoje djece ali svi njegovi učenici su bili njegova djeca. I svakom  tom svom djetetu je znao ime, i kada prođu godine, i kada prođu decenije…

Njegova djela su njegova djeca

Kažu da su ga zvali Sandokan, a i ličio je pomalo na lika iz popularne tv serije kojeg je otjelovio indijski glumac Kabir Bedi, onako mišićav, uvijek ispršenog uspravnog garda, dignute glave. Opet, možda je Dževdo bio pomalo i kao Miljenko Cvitković, kako se do rata zvala škola u kojoj je učio djecu, a možda je bio pomalo i kao Musa Ćazim Ćatić, kako je dobila ime nakon rata i gdje je radio do penzije. I revolucionar, i pjesnik, i boem.

Nekonvencionalan do kraja, Dževdo je svoju toplinu i ljubav djeci davao kad je najviše trebalo. Kao onda, kako ide priča iz njegovog komšiluka, kada je usred rata animirao djecu iz mahale da skaču u bure puno vode kao da su na moru i da se takmiče čiji je skok najbolji.   

Ono što je tokom školske godine bio djeci, to je tokom raspusta bio i djeci i odraslim u Žuljani na Pelješcu. Kako reče jedna od njegovih poznanica na Facebooku, bio je „dobri duh ljeta u našem malom mjestu“.

Vjera, nacija, ideologija nisu bili Dževdin teren. Njegov teren je bio fudbalski, kako reče drugi fejsbukovac  „Đekson Dževdo, legenda sa Pirina Brijega, najžešći bek Vrbanjuše. Igrač sa najviše žutih kartona a da niko ozbiljno nije povrijeđen“.

„Čovjek koga će njegova djela nadživjeti, a takvi nikad ne umiru“, kako napisa njegov prijatelj Jadran Jeić u nadahnutom nekrologu na svom facebook profilu.

Njegova djela su njegova djeca, i ona iz Miljenka i ova iz Muse, i ja iz 1984. godine i moja kćerka iz 2014. godine, a slika koja zapravo najviše simbolizira njegov duh je ono kad u školskom dvorištu, prvačići i šezdesetpetogodišnji Dževdo skakuću po kredom nacrtanim kvadratima, igrajući se „školice“… To je bio Dževdin „Feast of Friends“.    

I Sandokane, legendo, nemoj se smijat’ odozgo…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera