Moja mama nikada nije bila mršava osim u ratu, ali je za ratne uslove to bilo, nekako, normalno. Kada je počela naglo mršati odbijala sam pomisao da se razboljela, ipak, kada je konačno otišla kod ljekara, vratila se sa dijagnozom – karcinom dojke. Nije plakala, rekla je: „Hajde, majke ti, šta će mi, neka je bace u kantu za smeće, napraviće mi bolje.“ Uslijedili su dodatni pregledi, karcinom se proširio i na jetru. Bila sam na poslu kada mi je javila. Pojavila sam se, sada znam a znala sam i tada, sebično uplakana na vratima njenog stana, pogledala me i rekla:
„A što plačeš?“
„Ma ništa, eto ‘nako.“
„Vidi, imamo dvije opcije, ili da on mene ubije ili ja njega, a ja sam odlučila, ja ću njega ubiti.“, ta njena rečenica me umirila.
Koliko je vremena ostalo
Kada se suočiš sa takvom bolešću, pitaš se – koliko nam je još vremena ostalo? Vrijeme čudno dobije na svojoj bitnosti, počneš ga više cijeniti i drugačije se prema njemu odnositi, postaneš, ustvari, svjestan vremena.
Uslijedile su kemoterapije. Povraćanje. Slabost. Opadanje kose. Osjetljive jagodice, osjetljivi nokti. Ali, ona se svaki put dizala. Odbijala je da nosi periku, prihvatala je novu sebe, a mi smo još uvijek imale vremena.
Zajedno smo čekale, u punoj čekaoni Klinike za onkologiju, da sestra izgovori mamino ime. Znale smo čekati satima, ne zbog neorganizovanosti ljekara i ostalog osoblja, već zbog brojnosti pacijenata.
Ljekari su nas bodrili, davali savjete, mijenjali terapije, uključivali nove citostatike… čak i onoga dana kada je moj brat unio na rukama iscrpljeno tijelo moje mame na Kliniku, ja sam znala da će joj pomoći i da ćemo imati još barem malo vremena.
Dobile smo još pet godina. Dobile smo još 1.825 dana. Dobila smo još, barem, duplo toliko popijenih šoljica kafe sa mojom mamom, iz one crvene džezve koja je bila odlična mjera za naše duge razgovore. Dobila sam puno savjeta, koje je ona majčinski uspijevala umotati u naše dnevne, sasvim normalne, razgovore. Dobile smo priliku da se svađamo i durimo, i da se ona okupa na, njoj najdražoj, plaži hotela Jadran u Tučepima. I da moje obje kćerke isprati u školu. I da ide na njihove predstave. I da… puno toga, koliko može stati u pet godina.
Danas pacijenti oboljeli od karcinoma u Federaciji BiH ne primaju redovne terapije zbog nedostatka citostatika. U federalnom Fondu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja navode da nedostaje osam vrsta lijekova različite jačine. Najveći problem trenutno predstavlja nedostatak karboplatina, lijeka koji upotrebljava veliki broj pacijenata. Hiljade oboljelih od karcinoma u FBiH su bez lijekova.
Znate li šta to znači?
To znači da vi, vi odgovorni za ovakavo stanje, hiljadama ljudi oduzimate njihovih pet godina, ili deset ili još dvadeset sa njihovim najbližim. Oduzimate ljudima mogućnost na ozdravljenje. Oduzimate razgovore, kafe, ljubav, zadaće sa djecom, oduzimate savjete, oduzimate svađe i mirenje. Oduzimate zajedničko putovanje. Oduzimate im sve, jer im oduzimate život koji ne mora biti oduzet. Znate li koliko se ljudi oboljeli od karcinoma boje? Znate li sa kojim strahom čekaju nalaze, sa koliko straha čekaju kemoterapije? Znate li koliko su im tijela bolna? Znate li koliko se trude sakriti svoje strahove od najbližih? Znate li da svaki dan sebi postave pitanje – koliko još vremena imam?
Moja mama je umrla prije deset godina. Još uvijek učim da živim bez nje, ali sam zahvalana sto smo zahvaljući liječenju nas dvije imale naših pet godina, 1.825 dana i barem duplo više popijenih šoljica kafe iz one crvene džezve koja je bila odlična mjera za naše duge razgovore…
Nekome danas vi to oduzimate, da budem precizna govorimo o hiljadama pacijenata…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera