U ovoj, današnjoj, dejtonskoj Bosni i Hercegovini sve mora biti podijeljeno sa tri. Umjesto majčice domovine koja će skrbiti o svojoj djeci, pojavljuje se Bosna i Hercegovina u snovima svojih sinova i kćeri sve više kao nezasita troglava ala. Toj krvoločnoj aždahi snishodljivi bosanski očevi i poražene bosanske majke svakodnevno prilažu na žrtvenik svoje sinove i kćeri. Sa zatomljenim vriskom gledaju kako sablasna neman izlazi iz močvare i svojim troijednim čeljustima trga tijela njihovih tijela.
Kako bi iko bio sposoban vidjeti na drugačiji način svoju domovinu ako je predstavljaju tri nezaježljiva politička desperadosa, tri politička vampira, tri politička vukodlaka. Od njihovog besprizornog nogostupa pobjegle su i divlje zvijeri. Sve što se moglo podijeliti, oni su podijelili. I taman kada pomisliš da se više nema šta dijeliti, oni opet nađu sebi posla. Dijeljenje je beskrajno, kao što je beskrajna njihova osionost.
Nezasitost onih koji predstavljaju ovu državu, ili, pak, njihovih besprizornih poslušnika, odavno nema granica. Trguje se tu svim i svačim. Sa zelenog stola đavo je davno odnio čast, moral, ponos i poštenje. Žetoni čestitosti prokockani su još ranije. I sada se ulaže sve, čak i mrtve duše.
Milijarde i ‘Mrtve duše’
Ne, nije Pavel Ivanovič Čičikov iskočio iz Gogoljevog romana Mrtve duše i zamahao spiskovima mrtvih ruskih seljaka sred Bosne. To se Elmedin – Dino Konaković, premijer Kantona Sarajevo, sastao sred Sarajeva s Ivanom Del Vechiom, veleposlanikom Hrvatske u Bosni i Hercegovini. A trgovina je bila baš kao u Gogoljevom romanu. Švercalo se braniocima ovog grada, i to onima koji su živote ugradili u temelje njegove slobode. Tržilo se besprizorno i bezmoralno. Poslušajmo:
“U Hrvatskoj se trenutačno radi na trilaterarnim IPA fondovima. Imamo iskustva i znanja i možemo vam pomoći pri realizaciji određenih projekata. Mi sada godišnje povlačimo oko milijardu eura iz tih fondova”, počeo je Del Vechio izokola i s hvalom, kao što se, uostalom, počinje svaki diplomatski razgovor.
Dok Del Vechio čara svojim uvodnikom, produžujući ga u priču o izgradnji zgrade ambasade, pokušajmo shvatiti otkud odjednom ovolika dobrohotnost kod političara iz susjedstva, čija je predsjednica još do jučer, pored sve bosanske ljepote i raznolikosti, vidjela hiljade bradatih spodoba sa skraćenim pantalonama užagrenih očiju punih mržnje. Jedini zaključak koji se nameće dolazi iz medijskih natpisa o sukobu između Angele Merkel, njemačke kancelarke, i Kolinde Grabar-Kitarović, hrvatske predsjednice: mora da je tu bilo zavrtanja i ruku, i šije.
U jednom trenu, vidjevši kako se Konaković zagubio u potjeri za vlastitim mislima, Del Vechio izvlači diplomatski nož iz korica i zabada ga u sto ispred njih. Govori glasom ravnomjernim, jer takav je jedini sposoban skašiti mozak sagovornika u kašu. (Ko ne može zamisliti kakav je to glas, neka se prisjeti načina na koji govori čovjek koji nas je ubijedio da usred Bosne postoje piramide stare preko 20.000 godina.)
“Znate, za Sarajevo i njegove građane bilo bi izuzetno značajno da na području grada bude podignut spomenik za 102 Hrvata koji su poginuli braneći svoj grad”, Del Vechio konačno izusti ono zbog čega je i došao.
Pita li ko šta Sarajlije?
Zavaljuje se u fotelju, zabacuje glavu i posmatra svog sagovornika, potpuno spreman, nakon što ga ovaj u prvi mah kurtoazno odbije, staviti na sto prvi od tri mamca. Namjerno je hrvatski diplomata smetnuo s uma da predstavlja Hrvate kao građane Republike Hrvatske, a sasvim slučajno da političari u Bosni i Hercegovini i nemaju drugog posla nego da svoje građane dijele, i horizontalno i vertikalno, i žive i mrtve, pa će i sam biti zatečen odgovorom.
“Sarajevo na sve načine nastoji očuvati svoju multietičnost i vrlo rado ću podržati ovu inicijativu”, kaže Konaković.
Ne osvrćući se na zaprepaštenje kod svog sagovornika izazvano spoznajom da nikada lakše nije dobio diplomatski dvoboj, on dodaje: “Naš grad nisu odbranili samo Bošnjaci, nego i Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi…”
Onda pravi kratku stanku, pa kaže ovako: “Ukoliko bude potrebno, Vlada Kantona Sarajevo izdvojit će i finansijska sredstva za izgradnju spomenika.”
Kakav cirkus! Konaković će multietičnost Sarajeva braniti tako što će podijeliti branioce ovog grada, koji su svoje živote dali baš zbog toga što nisu htjeli da ih niko, ni žive ni mrtve, križa na kruške i jabuke. I još će zavući ruku u kasu ovih građana i sve to platiti njihovim novcem. I sve to govori kao apsolutni vladar, koji ne mora nikoga pitati, a građane ovog grada – majke i očeve, braću i sestre, sinove i kćeri tih poginulih mladića, koji su sebe, prije svega, vidjeli kao Bosance i kao Sarajlije – ne, njih ponajmanje. Ko njih, uostalom, išta pita?!
Grad kao spomen-kosturnica
Konakoviću je dovoljno da zna da na ovaj način slijedi glavnu političku liniju svoje partije, koja, evo, već decenijama, skupa s ostale dvije političke srodnice, dijeli u ovoj zemlji i bumbara na livadi. Jer, zaboga, kaže Konaković, “naš grad nisu odbranili samo Bošnjaci, nego i Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi…” Misli li pri tome na jedinu logičnost koja proizlazi iz spomenika poginulim “hrvatskim braniteljima Sarajeva” – da se onda mora izgraditi i spomenik “bošnjačkim braniocima Sarajeva”, pa onda do njega i “srpskim braniocima Sarajeva”, pa “jevrejskim braniocima Sarajeva”, pa “romskim braniocima Sarajeva”, i “albanskim braniocima Sarajeva”… I tako do kraja.
Nakon toga trebat će graditi spomenik i “braniocima Sarajeva porijeklom iz Sandžaka”, “braniocima Sarajeva porijeklom iz Hercegovine”, “braniocima Sarajeva porijeklom iz Bosanske krajine”… I tako do kraja. Pa onda “braniocima Sarajeva porijeklom iz Ljubuškog”, “braniocima Sarajeva porijeklom iz Tešnja”, “braniocima Sarajeva porijeklom iz Bihaća”… I tako sve dok se Sarajevo ne okruži spomenicima sa svih strana, tako vispreno da niko više ne može ni maknuti – sami ćemo sebe zazidati.
Bit će to, na kraju, jedna lijepa spomen-kosturnica, u kojoj ćemo ostati zarobljeni za vijeke vijekova. Iz nje će naši potomci slušati zveket kostiju, koji će ih opominjati kako su nekada u ovoj zemlji živjeli i ljudi tako blesavi da su, tvrdoglavošću magaraca, ukopani u iluziju kako dijeljenje ipak mora imati kraj, i u smrti, čarajući vlastitim lobanjama, nastavili tražiti sumanutu viziju tačke koja se ne može rastaviti ni na dvije, a kamo li na tri manje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera