Nebom stupa, nebom lupa moja generacija

Piše: Nihad Kreševljaković

„April je mjesec prašine i laži“. S tom rečenicom Nagib Mahfuz počeo je knjigu „Razgovori na Nilu“. Tu rečenicu upamtit ću zahvaljujući aprilu 1992. godine. Taj sarajevski 6. april čini se baš posebnim datumom. Na taj dan počeo je napad na Sarajevo 1941. godine, a četiri godine poslije grad je, na isti dan, 6. aprila 1945. oslobođen od fašističkog zla.

Uglavnom 6. april smatra se i danom kada se oko Sarajeva počinje stezati obruč označavajući početak najduže opsade u suvremenoj historiji ratovanja. Još prethodnog dana, dok su goloruke Sarajke i Sarajlije u nekoj dirljivoj dobroćudnosti i naivnosti, ali hrabro zazivali mir sa okolnih brda na njih su zapucali snajperisti.

Prve sarajevske žrtve početkom agresije na BiH bile su ŽENE: studentica medicine – Suada Dilberović i 34-godišnja službenica u zgradi Skupštine – Olga Sučić. Posljednji put Sarajlije su mogle vidjeti Olgu na televiziji kada na pitanje reportera “Zašto ste tu?” odgovara: “Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad”.


Istražite sajt Sarajevo pod opsadom

Zbog tih njenih riječi odlučio sam danas pisati ne o ratu, već o jednom događaju održanom 6. aprila 2002. godine. Oni koji su mu prisustvovali sigurno ga se sjećaju. Bio je to u mom osobnom iskustvu jedan od najljepših i najemotivnijih doživljaja koji su nas na istovremeno lijep i potresan način podsjetili onoga kroz šta je ovaj grad prolazio u svojoj višegodišnjoj opsadi  te o vrijednosti borbe onih koji su ovaj grad branili. U tom smislu ovaj tekst posvećujem Suadi i Olgi i svim braniteljima Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Sjećanje na opsadu

Helem, tog 6. aprila 2002, izuzimajući program Modul memorije Festivala MESS, nisu postojali institucionalno organizirani kulturni i umjetnički programi kojim se obilježavalo sjećanje na početak opsade grada. Zbog toga je skupina građana samoinicijativno odlučila obilježiti 10. godišnjicu od početka napada na grad. 

Vladala je neka posebna energija i euforija. Baš tih dana Danis nam je pred narodnim pozorištem pokazao kako izgleda Oscar. Uglavnom, Bojan i Dada, to jest Fabrika, organizirali su izložbu svojih postera nastalih u periodu opsade. Postavljena je izložba fotografija Milomira Kovačevića – Strašnog. Zijah Gafić  organizirao je izložbu ratnih fotografija iz privatnih albuma Sarajlija. Senad Hadžifejzović je promovirao svoje televizijsko podsjećanje na opsadu. Brat, Nedim i ja smo u Meeting Pointu prvi put prikazali film „Sjećaš li se Sarajeva“ po kome je i cijelo to događanje dobilo ime. Pod tim imenom i Dani su u izdali specijalno izdanje svog magazina.

U pozorištu mladih Haris Pašović organizirao je „Teatar Uma“ sa audiozapisima iz ratnih predstava. Isti taj Haris zajedno sa Šejlom Kamerić pripremio je ponoćnu modnu reviju OPSADA 1992-1995  koja je bila posljednji u nizu događaja tog dana. Što bi se reklo – kruna večeri. Svi smo već bili preplavljeni emocijama. Kao u onoj sceni sa Kovača iz Šibinog filma „Valter brani Sarajevo“, skoro cijeli dan masa ljudi ponosno je šetala gradom, od jednog do drugog mjesta gdje su se programi održavali. 
Podsjećali su se na ono kroz šta su prošli razgovarajući o tom čudesnom vremenu. Plakali i smijali se.

Nekad navečer, došao je red na predstavljanje modne kolekcije OPSADA 1992-1995. Interes je bio toliki da svi ljudi nisu mogli ni ući u Dom armije, nekadašnji „Dom Ljljana“, gdje je program bio zakazan. Sredinom sale bio je postavljen stakleni podij jer se upravo tih dana na istom mjestu održavao Fashion week.

Odjeća Sarajlija

U zamračenoj sali, na ekranu stajale su potjernice za ratnim zločincima, a onda, jedna po jedna, počele su izlaziti manekenke. Glas voditelja predstavljao je modele i najavljivao ih je po imenima Sarajlija čiju su odjeću nosile. U tekstu objavljenom u Danima, Ahmed Burić je napisao: “Ispred vrata velike dvorane Doma armije ostalo je nekoliko stotina posjetilaca koji nisu uspjeli vidjeti uže kojim se Muhamed Gafić popeo na Babin zub, bunde Gertrude Munitić, Ines Fančović i Tatjane Ljujić-Mijatović, lampu pomoću koje je Abdulah Nakaš operisao svoje ratne pacijente, vreću za spavanje Danisa Tanovića, skafander Hanke Paldum u kojem je pjevala borcima na Igmanu, ljetni i zimski šešir Muhameda Filipovića, majice koje su na sebi imali Zlatko Lagumdžija i Adi Sarajlić kad su bili ranjeni, čizme Dragana Vikića, jaknu u kojoj je ranjen Faruk Šabanović, kabanicu od folije Jovana Divjaka, trudničku haljinu Amile Glamočak, beretku sa ljiljanima Alije Izetbegovića….”

Koliko se ja sjećam, u slučaju Hanke Paldum bila je trenerka u kojoj je rekla: “Šta nam ovo rade moj Nedime”, ali možda je Ahmed i u pravu jer u tom trenutku emocije su više radile nego mozak. Kada se jedna manekenka ukazala sa kačketom Karima Zaimovića bacio sam pogled prema Karimovoj sestri Lajli. Uf… Kakva scena!

U već spomenutom tekstu Šejla Kamerić opisuje kako je sve to izgledalo: “Dan prije same revije ispričali smo manekenkama o čemu se radi kako bismo ih pripremili na ono što će nositi. Rekli smo im da stvari u kojima će tu večer hodati imaju neprocjenjivu vrijednost, da nisu u pitanju hiljade dolara vrijedne Armanijeve haljine, već sjećanja, nešto što se ne može platiti. Na samu noć revije, djevojke su pitale: ‘Koga ja to nosim, ko je taj čovjek, je li živ?’ Bilo je zaista nevjerovatno… Za četiri komada odjeće koja su meni bila jako bitna, izabrala sam tri manekenke: Jasminu za džemper Milomira Kovačevića, pošto sam mu obećala da ću za njega odabrati, po njegovom ukusu, najljepšu; za beretku Alije Izetbegovića malu Sabinu, ona je zaista anđelak pravi; i, naravno, prelijepu Selmu, koja će nositi kačket rahmetli Karima Zaimovića i jaknu u kojoj je ranjen Faruk Šabanović. Potom se među njima desila potpuna katarza, jer su tada, upravo pred izlazak, shvatile ko su one i koju sve priču ti dijelovi odjeće pričaju. Jedva su izdržale da prvi put ne izađu plačući. Djevojka koja je nosila Miletov džemper, kravatu Senada Hadžifejzovića i onaj Gafićev konopac je već na početku počela plakati, to se vidjelo, izašla je razmazane šminke. Mislim da se prvi put desilo da se od manekenki insistiralo da stvari nose s dostojanstvom i emocijama. Inače, one su profesionalci, izađu hladnokrvno i odrade svoj posao. Ovo je bilo nevjerovatno, jer su emocije i među njima i u publici bile tako jake i to se osjetilo.”

Borba za Sarajevo

Iskreno se nadam da je sačuvan snimak ove revije. Na kraju, u prepunoj sali svi su bili na nogama istovremeno shvativši da je Omar Mjesečar, iako bez posebnog sluha i talenta za muziku, ali sa iskrenošću, uspio napraviti jednu od najljepših i najemotivnijih pjesama tog vremena.

Svi su stajali na nogama… Manekenke na sceni i ljudi u publici su pljeskali jedni drugima, napokon shvaćajući šta smo kao ljudi i kao grad, preživjeli. Pljeskali smo i plakali za onim koje smo izgubili. Za hiljadama Olgi i Suada, za očevima, za djecom, za majkama, za muževima i ženama, za rodbinom, prijateljima i komšijama, za braniteljima, za svim znanim i neznanim junacima zahvaljujući kojim smo te večeri mi mogli biti tu! Željeli smo pokazati da borba za Sarajevo i Bosnu je bila vrijedna i smislena!

Niz lica većine nas tekle su suze i svi su uglas pjevali: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija… Jedan po jedan. Srešćemo se svi…”

Mogao bih se zakleti da je to, tog 6. aprila 2002. bio najznačajniji kulturni događaj na cijelom svijetu!!! Baš kao i 6. aprila 2012, kada je obilježavajući dvadesetu godišnjicu opsade, Sarajevo osvanulo prekriveno sa 11.541 crvene stolice podsjećajući nas na sve one koji su izgubili život u opkoljenom Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera