Imala sam više verzija početka ovog teksta – da počnem sa svojim zapažanjem kako se većina medija u Bosni i Hercegovini odnose prema protestima u Srbiji kao da se protesti ne dešavaju samo par sati vožnje od Bosne i Hercegovine. Vjerovatno se boje da bi mladima, generalno nezadovoljnim građanima u Bosni i Hercegovini, moglo pasti na pamat uraditi isto.
Pa čak i da su mediji svaki dan od 3. aprila, kada su počeli protesti u Srbiji, informisali o istim, ne mislim da bi se bilo šta slično ovdje desilo. Ali, nije mi se svidio ovaj početak.
A onda sam pomislila kako je jednom moja prijateljica rekla: “Ako ikada počnem živjeti kao moji roditelji, koji su od 19:30 sati bili prikovani uz TV ekrane i, centralnu informativnu emisiju Dnevnik, dok se podrazumijevalo da djeca šute, molim vas – opomenite me.”
Učinila mi se ova rečenica odličnim uvodom, jer baš sam ja ta koja je subotom u 21:00 prikovana uz TV i čekam 24 minuta sa Zoranom Kesićem. Ovaj početak bi bio dobar. Ipak, koliko god su mediji bili oprezni, ili davali minimalno prostora protestima u Srbiji, Kesić je svojim tekstovima objavljenim na AJB, na svu sreću, objasnio njihovu svrhu.
Pitanja i teški odgovori
U jednoj od emisija Kesić je na ulicama Beograda i razgovara s mladim, ali i starijim, s pitanjem: “Koji su vaši zahtevi?”
U svom stilu, Kesić razgovara sa starijim gospodinom i obraća mu se sa pitanjem: “Šta vama mladima nedostaje u ovom društvu?”
A upitani odgovara: “Nedostaje mi život moje dece.”
“Zašto ste Vi danas ovde?”
“Da bih omogućio deci da se vrate.”
“A gde su deca?”
“U Kanadi, svi, unuci…”
I, mada se često smijem gledajući Kesića, poslije ovog razgovara više ništa nije bilo smiješno.
Koliko je ljudi u Bosni i Hercegovini kojima nedostaju životi njihove djece? Ako je suditi po podacima koji govore da je ovu zemlju napustilo 90.000 mladih i neka u prosjeku svako ima četiri člana porodice kojima nedostaju, to je već 360.000 ljudi, ako dodamo najmanje još dva prijatelja, to je dodatnih 180.000 ljudi.
Kada saberemo ove brojeve, dobit ćemo 540.000 ljudi, a to je 15 posto od ukupnog broja stanovnika u Bosni i Hercegovini registrovanih na posljednjem popisu stanovništva.
Preko pola miliona ljudi u ovoj zemlji govori: “Nedostaju mi životi moje djece”, ili “Nedostaju mi životi mojih prijatelja”. Ustvari, pravo je pitanje – da li svima njima bez njih nedostaju vlastiti životi kakve su željeli živjeti?
I tješe se svi, i ja, kao roditelj koji će izgovarati ovakve rečenice, da je bolje što su mi djeca negdje daleko od mene. Da je bolje i da trebam biti sretna jer su imali šansu da odu.
A šta ako ostanu tamo negdje gdje sunce tuđeg neba ipak bolje grije? Šta ako mi zaista do kraja života budu nedostajali životi moje djece, pa onda mojih unuka, jer oni će na nekom drugom mjestu graditi svoje živote?
Kafa s mojom djecom
Šta ako ih budem viđala dva do tri puta godišnje i tada ću kuhati sve što vole, buditi ih sa kafom: Nađa voli malo slađu, a Selma bez puno šećera. Tada ću taj izgubljeni život sa mojom djecom tijesno ugurati u nekih desetak dana njihovog godišnjeg odmora, a poslije će kuća biti prazna i tužna.
Poslije njihovog odlaska danima ću svojim prijateljima prepričavati njihove živote i pokazivati naše zajedničke slike. Šta ako mi djeca budu kupovala avionske karte, jer moj penzioni fond će biti, ustvari, već jeste prazan, jer se baš iz mog penzionog fonda djelimično isplaćaju zarađene penzije današnjih penzionera?
Možete li samo zamisliti kako bi zagrmilo kada bi preko pola miliona ljudi u Bosni i Hercegovini u istom trenu izgovorilo: “Nedostaju mi…”
U subotu ću, opet, u 21:00 biti uz TV. Provjeravat ću AJB blog u nadi da ću pročitati Kesićev tekst, jer Kesić priča neke naše priče i, bez obzira da li kažemo lekar ili ljekar, kažemo li dete ili dijete, deca ili djeca – oni odlaze, a onima koji ostaju nedostaju njihovi životi.
Slobodno mogu mediji prenositi bez straha vijesti o protestima, ovdje je nedostajanje sve pojelo, pa i želju da javno pokažemo koliko…
Izvor: Al Jazeera