Neizgovorena ljudska muka

Niko ovdje, među ljudima koji rade za pet maraka cijeli dan, ne priča ni o naciji, ni o vjeri, a više ni o onom “nema se” (Al Jazeera)

Piše: Nađa Diklić

Tako je lijepo nekada prošetati Banja Lukom… Sjesti u hlad ujutro s kolegama u baštu hotela “Bosna”, čuti ko nam je gdje od starijih kolega, ko će biti novi premijer RS-a, koga će narednog smijeniti iz javnih preduzeća. Ko koga prodaje u vlasti, ko koga u opoziciji. 

Isti razgovori 17 godina, svaki put noviji i drugačiji. I svaki put u hotelu, koji smo nekako “prisvojili” za ovoliko vremena. A ispred “parkirani“ milioni. Sve naše, bh. registarske table… Od “jadnog” Audija do Majbaha, Ferrarija do Lamborghinija.

Gledamo iz bašte kako predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik dočekuje srbijanske zlatne olimpijce. Nema šta, europska metropola.

Završimo mi te “novinarske“ priče, uzmem sina za ruku i odem platiti mobitel. Jedno uobičajeno prijatno jutro, prosječne novinarke.

Gospodska ulica puna “markiranih“ butika. Cipele po 300, 500 maraka. Haljinice za ljeto po 200.

A između njih, ljudi “žive” od ulice i na ulici. Učim sina da da markicu u ruku, ubaci u kartonsku kutiju za nečije liječenje. 

Dvanaest buketa za deset dana

Stavi, da ne baci, pored ratnoga vojnog invalida bez nogu. Desetoro ljudi u tih stotinu metara luksuza liječi djecu, kupuje ljekove, hljeb…

I prolazi me jeza. Nerazuman strah kada vidim da je moje dijete skoro jedino. Pitam se da li drugi nemaju ni tu “markicu”, a dali bi.

Ili još gore, da kupuju cipele od hiljadu maraka i ne vide ni dok se spotiču od njih, sve one koji nemaju ni za lijeka, ni za hljeba.

Krenula s djetetom kući, prečicom preko gradske “Tržnice”. Pogled mi privuče grupa starijih žena.

Starije od 60 godina. Sjede na onom betonu, na plus 33 stepena, heklaju priglavke. Stanem. Pričam…

Svaki dan plate kartu da dođu sa sela, nelegalno su tu. Inspekcija ih tjera. Zarade po desetak maraka na dan, od sedam ujutro do sedam uvečer.

Jedna od njih dolazi iz okoline Gradiške. Priča mi, da skuplja poljsko cvijeće, suši i buket prodaje za dvije-tri marke.

“Ovih 12 buketa donosim svaki dan autobusom. Izvinite, čekajte da malo popravim ovaj list od kukuruza, oštetio se od nosanja.”

Pitam je koliko je prodala. Dvanaest buketa za deset dana. Uzimam ono cvijeće, priglavke, ne trebaju mi ni za šta osim kao podsjetnik.

Da od nečijeg auta od miliona maraka, do nekoga ko prosi za lijek nema razlike veće od pedesetak metara.

Ovdje referenduma nema

Niko ovdje, među ljudima koji rade za pet maraka cijeli dan, ne priča ni o naciji, ni o vjeri, a više ni o onom “nema se”.

Ovdje i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, sjedeći skupa, pijući kafu skupa, rasprodaju bilo šta što imaju vrijedno u kući. Od porodičnog nakita, do polovnog, skoro starinskog ručno rađenog starog bosanskoga namještaja.

Ovdje referenduma i referenduma u množini – nema. Iako će se na njih potrošiti ono što je ovim ljudima uzeto.

Ima samo jedna ogromna, neizgovorena ljudska muka, svaka pojedinačna, možda nikada i neispričana priča, ona priča koja se guta, šuti i boli.

Oni i ostaju da ćaskaju, ne zamarajući nikoga. Ljudski. Tri naroda, tri religije, zajedno u strogom centru Banja Luke, a hiljadama kilometara daleko od Majbaha, i stotinama godina od referenduma kojima ih drugi razdvajaju i u njihovoj bijedi, koju tako ponosno, bosanski kriju.

Izvor: Al Jazeera