Piše: Izet Perviz
Nema više nikakve dileme, Bosna i Hercegovina je zagazila u dvije teške, sudbonosne godine. Taman kad smo pomislili da smo u stanju da zatvorimo i preostale pukotine, ostale od hadske provalije koja nas je prije dva desetljeća zamalo progutala, sa svih strana otvaraju se nove, još opasnije. Povežu li se prije nego što se konačno dozovemo pameti, ispod nas će zijevnuti takav ponor da će nas samljeti u kašu, očas posla.
Referendum je prošao, a upozorenja izvana bila su toliko mlaka da ni mačku ne bi mogla isprovocirati da kihne. Ona iznutra, od iskompromitovanog Ustavnog suda BiH čiji je autoritet, ako ga je ikada uopšte i imao, izgrižen zubima 92 nesprovedene presude, nisu bila u stanju sasušen list podići sa zemlje. Saslušanja vodećih “referendumaša” u Tužilaštvu BiH, cirkus su za sebe. Svaki od njih, nakon što izađe sa informativnog razgovora, dobija aureolu pehlivana koji hrabro, u ime sveopšteg zadovoljenja publike, gazi tankom žicom, visoko pod svodovima cirkuske šatre, bez kišobrana. Napeta do vibriranja u kostima, publika nestrpljivo iščekuje nastup glavnog akrobate.
Politički mangupi koji se kriju iza volje naroda, kojeg bombarduju lažima i strahom od drugih iz svog medijskog bastiona, dokazali su samima sebi, i cijelom Balkanu, i cijeloj Evropi, i Rusiji i Americi, da mogu zabadati prst u oči, i lijevo i desno, na sve strane. Sve uz himnu: “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole.”
Ko u kolo neće, ne imao sreće
Pošto je uspio sprovesti referendum, pa uvidio da mu zaista niko ništa ne može, Gazda sa mikrofonom u ruci već je do daske odvrnuo zvučnike na svojoj estradnoj bini. To netalentovano političko urlanje biće tri puta nepodnošljivije nego do sada i trajaće sve dok nam svima bubnjići u ušima ne popucaju. A kad se još dodaju glasovi onih koji bi da budu grlatiji od glavnog pjevača… Ni sva vata ovog svijeta neće nam pomoći.
U cijelom ovom turbofolk-kolovrtu najžalosnija je blijeda maska oponenata koje je Gazda glatko uvukao u svoje kolo. Narod nikad nije volio one koji bježe od kola. “Ko u kolo neće, ne imao sreće.”
Umjesto da mu se suprotstave, oni mu ustvari drže tercu, pjevaju prateće vokale, svom silinom se upinjući da ih primi u svoj hor, smiješni poput žabe pred bikom. I zavidni. Svjesni da nikada u sebi ne bi mogli naći dovoljno drskosti da zavedu narod u baruštine referendumske, a kamoli da Narodnu skupštinu pretvore u obijača katanaca na zatvorskoj ćeliji u Ševeningenu ili u nekrofila koji prekopava humke na političkom balkanskom groblju.
Dodjela povelja i zahvalnica članovima udruženog zločinačkog poduhvata iza kojeg je ostalo more krvi, stotine hiljada raseljenih i ranjenih, deseci hiljada mrtvih, tek je druga pjesma sa bine na kojoj Gazda, poput najiskusnijeg frontmena, maše mikrofonom.
Sljedeća će biti još drskija, a zvučnici će biti odvrnuti toliko silovito da će nam, širom Balkana, krv šiknuti na uši. Svaka nakon nje biće tri puta glasnija, sve do posljednje turbofolk-poskočice koja će nas oduvati u provaliju.
Čekati da Gazdi popucaju glasnice, izlišno je.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera