Fadila Nura Haver
Osim što su neemancipirani, skloni islamskom ekstremizmu i terorizmu, a pritom se i nakaradno odijevaju, takozvani bosanski muslimani umiju zadati vrlo podle udarce svojim prekograničnim susjedima. Njihova je osveta razorna čak i kad je serviraju vrelu, a vrela je uvijek, jer taj prgavi soj nema strpljenja sačekati ni da mu se kafa malo hladne a kamoli osveta.
Dokle to ide, zorno pokazuje i dokazuje najnoviji zvanični Red vožnje 2016/2017 Željeznica Federacije BiH. A u njemu, zamislite vi samo tu podlost: ukida se linija Sarajevo-Zagreb-Sarajevo. Štovani Hrvati i napose Hrvatice, bolna je ovo vijest za vas: Nikad više brzim preko Bosne! Nikad više neće vam biti dostupan nadnaravni užitak putovanja višestruko opjevanim slavnim bosanskim prugama. Niti će vam biti uprizorena zimska čarolija na romantičnoj postaji Podlugovi.
Jer, susjedi naši dragi i nadasve bogougodni, vi to već odavno znate: otužno sedmodnevno mrcvarenje Transsibirskom prugom od Moskve do Vladivostoka spomena nije vrijedno naspram nadnaravne putničke čarolije na šinama bosanskim, jasno, iz sretnih vremena dok smo još svi istim zastavama mahali obožavanom Plavom vozu. I, onako ponaški, od Kardeljeva do Zagreba, mahom birali vagone drugog razreda, ne samo zbog jeftinije karte, nego prvenstveno što u drugoj klasi nikad nije prestajao svenarodni teferič.
Raspakivanje hrane
Vjerujem da barem neki od vas, nekadašnjih mojih saputnika, pamte onaj davni urnebesni prednovogodišnji dan koji smo skupa, mimo sav normalan svijet, blagovali u vagonu druge klase, klatareći se ka Zagrebu, dok su se rijetki emancipirani suputnici iz prve klase zgražavali nad našim ranoranilačkim dočekom novog ljeta u vozu, koji su oni doživljavali isključivo kao prijevozno sredstvo do destinacije gdje ih tek krajem dana čeka novogodišnji dernek.
Čekao je i nas, ali šta da se radi kad su ti već pri ruci sve praznične drangulije; počev od pletara prepečene bosanske šljivovice i vina iz južnih krajeva, preko košara, cekera i torbi krcatih svim mogućim đakonijama – iz kojih bi moglo blagovati haman pola Zagreba, pa do nekim čudom uvijek prisutnih gitara i harmonike.
Iako u to vrijeme bijah tek bandoglava klinka, pri samom ulasku u voz, nije mi bio problem prokljuviti da se moja mati samo pravi razboritijom od oca, toliko da bi skupila neophodni arsenal ubitačnih pogrda kojima će njih dvoje uzajamno razbijati januarsku monotoniju. Čim smo se, negdje usred Bosne, ugurali u teferič koji je očito krenuo kad i voz iz Kardeljeva, mati se, onim hinjenim umilnih glasom rezerviranim isključivo za javne nastupe, obrecnula na starog: „Jesam li ti lijepo rekla da nam uzmeš karte za prvi razred, vidiš da ovdje nemamo gdje ni sjesti a kamoli…“
„Nema tu a kamoli“, presjekao je otac. „Hajde raspakuj, vadi… Vidiš da su ljudi pametno izvrnuli kofere i na njima ponudili svako svoja jela. Vadi i ti od svega: burek, šnicle, pečenje, rusku salatu, sarmu, onu nam pogaču masnu razlomi; vadi djeci pohane batake i kolače, suho meso i sudžuku… Imaš eto svega, nisi badava kuhala i pekla danima. K'o da moraš sjesti. Šta nam fali? Dok po koju popijemo, zamezimo, zapjevamo, eto ga Zagreb. A onda nam i tako valja čitavu noć sjedit. Hajde, nije nam svaki dan nova godina“.
Prelazak preko Save
„Tebi je, vala, makar dvaput heftično. Šta ćemo donijeti Lizi i Stanku, ako misliš sve pojesti i popiti do Zagreba“, zacvrkutala je mati, istovremeno iz košara izlažući hranu koju je i tako namijenila za ovu putujuću novogodišnju matineju. Kad je sve lijepo posložila na pleća velikog kofera u koji je nakrcala najuspjelije primjerke našeg učešća u novogodišnjoj trpezi kod teta Lize i čika Stanka, dodala je ocu njegovu priručnu pljosku sa šljivovicom. Time je zvanično i za nas otpočeo ovaj nezaboravni teferič.
Uslijedilo je očevo i majčino nutkanje svih slavljenika – čija nas imena, vjera i nevjera apsolutno nisu zanimali – našim delicijama, a mi smo nastojali radije čalabrcnuti iz tuđe ponude od svega pomalo. Sava se prešla neopaženo, moguće tokom pete reprize ondašnje pjesme miljenice ‘Dok palme njišu grane’.
Do tad su već nakresani slavljenici radosno ustanovili da nam je wece u vagonu prvog razreda kudikamo bliži nego onaj ‘naš’ na suprotnom kraju vagona, do kojeg se kroz svu tu gužvu i tako nije bilo moguće probiti. Dočim, do ovog ’emancipiranog’ trebalo je samo priječi onaj uzbudljivi mostić između dva vagona. Tako smo, što je i važnije, dali priliku onim usukanim nesretnicima iz prve klase da nas upoznaju u punom sjaju, ponosni na ovu prednovogodišnju klasnu borbu.
Takva u onaj vakat bijaše bosanska željeznica i u njoj bosanski muslimani. A vidi nas sad! Ako ukidanje željezničke linije Sarajevo-Zagreb nije eklatantni islamski terorizam, onda ja nemam pojma šta je.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera