Neproglašeni svjetski rat

Mein Kampf izgleda kao bajka za laku noć u poređenju sa onim što ogromna većina komentatora piše po društvenim mrežama (EPA)

Piše: Vladimir Bobetić

Ovih dana u glavi mi se motaju dve knjige. Prva je “Moja borba” ili “Mein kampf”. Autor je, znate, Adolf Hitler. Njegova autobiografija, pamflet jedne nakaradne političke ideologije u kojoj je predstavljeno sve ono što će postati realnost Evrope od početka tridesetih do pred kraj četrdesetih godina prošlog veka.

Knjiga koja je postala “sveta” za sve one koji su podržavali ideje nacional socijalizma. Nakon što su istekla autorska prava koja je nad knjigom imala vlada Bavarske, knjiga je ponovo štampana i od januara ove godine ponovo je u prodaji. Izdavač je Institut za savremenu istoriju iz Minhena. Ovog puta dodati su komentari naučnika, kako bi se dao kontekst onoga što se u knjizi nalazi.

Druga je “Opet on” ili “Er ist wieder da” nemačkog novinara Timura Vermesa. Roman koji je izazvao buru pre svega u Nemačkoj, jer govori o Adolfu Hitleru koji se ošamućen budi u jednom berlinskom parku 2011.godine. Banalizacija zločinca i njegovih ideja, farsa lošeg ukusa za jedne, politička satira za druge. U svakom slucaju zabavna ideja kako bi Hitler reagovao da se probudi u zemlji na čijem je čelu žena i u kojoj umesto isključivo Arijevaca žive i milioni Turaka.

I zaista kakav bi svet zatekao Firer kada bi se probudio. Svaka sličnost sa prošlim vremenom nadam se da je slučajna. Za početak zatekao bi svet u ratu, ne zvaničnom, ne otvorenom, ali u ratu gde se interesi velikih sila prepliću u pojedinim regionima sveta i gde velike sile međusobno ratuju, ali posredno, preko tuđih leđa, igrajući se tuđim životima.

Zatekao bi svet, gde pojedine zemlje od izbeglica i migranata uzimaju novac i druge vrednosti kako bi “finansirali” svoj boravak u tim zemljama. Možda preterujem, ali sretna okolnost je da zlatni zubi vise nisu u modi.

Podjele žicom

Dalje, Firer bi zatekao ujedinjenu Evropu, razdeljenu žicom. Mnogo savremenijom nego što su bile one u Aušvicu, Dahauu, Mathauzenu. Šampioni “žilet žice” su Mađari. Žica prema Srbiji i Hrvatskoj već je postavljena, brani se “tvrđava Evropa” i Šengen, koga je sve manje, jer sve više zemalja EU uvodi ponovo kontrolu svojih granica.

Slovenija je postavili žicu prema Hrvatskoj valjda iz istih razloga, a sva je prilika da će nova Hrvatska vlada razapeti žicu prema Srbiji. Makedonija razapinje žicu prema Grčkoj, koju joj velikodušno isporučuje Mađarska. Bugarska je podigla zid prema Turskoj.

I nije samo tu Evropa. Video bi Firer zid dug 700 kilometara, koji je Izrael podigao prema Zapadnoj obali naseljenom Palestincima, pa čeličnu ogradu koju je Egipat digao prema Pojasu Gaze, pa zid između Gaze i Izraela. Video bi Firer i jednog ksenofobnog, čudno zlatokosog, opskurnog lika, koji je u trci za republikanskog kandidata za predsednika SAD. Njegova ideja je da se dužinom cele granice SAD i Meksika podigne zid, a da će on, ako zasedne u Belu kuću, naterati Meksiko da finansira izgradnju jednog takvog genijalnog projekta.

A onda bi Firer mogao da navrati ponovo do slovenskih naroda, među one koje je smatrao nižom rasom. O, šta bi tu mogao svašta zanimljivo da vidi. Na primer liste. Tako se Rusija naprimer sprema da uvede “Patriotsku stop listu”, usmerenu prema strano plaćeničkim nevladinim organizacijama. U Srbiji, jedna politička organizacija, ne bih joj radio marketing, predlaže uvođenje Zakona o registrovanju agenata stranih interesa. Svi koji primaju novac od stranih organizacija, a pre svega tamo neke nevladine organizacije, potpale bi pod taj zakon. Nisam siguran da li bi se na listi našla vlada Srbije ili bolnice koje primaju donacije i pomoć od EU ili SAD.

Firera bi dakako obradovao i hrvatski “registar izdajnika”. Baš kao i ovi u Srbiji, i Hrvati imaju da utvrde ko su izdajice, manji Hrvati i ne daj bože subverzivni srbo-četnicki elementi, ili još više ne daj bože komunjarski jugonostalgičari i da se oni svi lepo popišu i da svaki pravi Hrvat zna ko mu radi o glavi i zbog čega nema novca da vrati kredit za stan.

Sto se tiče umetnosti, Firer bi mogao da poseti Skopje. Poznato je da nacionalsocijalistička propaganda volela da veliča gola, mišićava muška tela i lepo izvajane ženske obline kao simbole svoje superiornosti. A toga u Skopju zaista ne manjka. Sve ratnici, konjanici, majke koje doje decu, polugole muške i ženske muze, u mermeru i bronzi.

Društvene mreže

A onda bi Firer mogao da pogleda društvene mreže. I tu bi ostao bez reči, jer bi njegovo autorsko delo “Mein Kampf” izgledalo kao bajka za laku noć u poređenju sa onim što ogromna većina komentatora piše po društvenim mrežama. Šta se odvija u dubinama njihovih izvitopernih umova, odgovor bi dala nauka, ali površno gledajući, mahom sve se svodi na anulaciju svakog koje drugog naroda, vere, mišljenja. Tome treba pridodati i bolesno maštovite načine kako tu anulaciju sprovesti.

Sve su to mali i lični “Mein Kampfovi”, spremni da se aktiviraju u stvarnosti ako bude trebalo.

Da ne bih davao vetar u leđa ovima sa domaćih portala, preporučio bih da pronađete komentare “zapadnjaka” na video na kome se deca izbeglice iz Sirije grudvaju sa policajcima iz Srbije. “Danas grudve sutra bombe”, “kratak je put od grudvanja do minobacača”, “zaustavite ih dok su još mali”, “budući teroristi vežbaju gađanje”, “potamaniti terorističku gamad dok su mali”, samo su neki od komentara.

Firer bi onda video ISIL. Siguran sam da bi bio zadivljen sa njima. Ono što mogu da pokradu od svetskog kulturnog nasleđa pokradu, ono što ne mogu, sravne sa zemljom, baš kao i svojevremeno Firerova vojska. Bio bi on zadivljen i načinima na koje se muče i ubijaju svi oni koji ne misle isto kao i ova grupa, koja je sebi dala za pravo da bude ekskluzivni tumač islama.

Bio bi Firer oduševljen i globalnom medijskom slikom, načinima kako se kontrolišu mase, prividom slobode u sve manje slobodnom svetu i na kraju, sasvim sam ubeđen, upokojio bi se zauvek, zadovoljan onim sto je video 71 godinu nakon svoje smrti.

Čini se, da kao svet nismo ništa naučili. Put od zloćudne ideje do njene realizacije, vrlo je kratak ako je potpomognut manipulisanom masom. Od “Mein Kampfa” objavljenog 1925. godine do prvih koncentracionih logora trebalo je da prođe samo osam godina. A onda još samo 12 da u njima budu ubijeni milioni. Milioni!

Izvor: Al Jazeera