Nikina lutanja i Marinov let do zvijezda

Niko Kovač je postao pravi tvorničar kritičara i sve većeg broja neprijatelja njegove germanske tvrdoglavosti (Sanjin Struki? / Pixsell)

Piše: Božo Sušec

Nije potrebno imati raskošnu imaginaciju, niti bujnu maštu da bi se doprlo do stanja duše sportske Bosne i Hercegovine nakon gorke ciparske nogometne pilule. Izmjenjuju se teške riječi, poput fijasko i katastrofa, Faruka Hadžibegića “boli duša”, Mehmed Baždarević prebrojava pogreške selektora Safeta Sušića, a nogometna raja vida rane od dva ispaljena metka Dimitrisa Christofija i ne može dokučiti što se zbilo u “Zmajevom gnijezdu”.

Nakon iznevjerenih očekivanja na Mundijalu i poraza protiv Albanije na prepunom Estadio de Luzu, u nogometno moćnom Portugalu situacija je još dramatičnija, a ceh je platio izbornik Paul Bento. Teško su doživljeni porazi Ukrajinaca i Grka kod kuće, neočekivani neuspjesi Turaka na Islandu i brončanih Nizozemaca u Češkoj, a sve to samo je dokaz da je put do Europskog prvenstva u Francuskoj 2016. godine posut minama razbacanim bez reda i slijeda, na najneočekivanijim mjestima.

Hrvatski nogometni puk, usprkos tri boda i 2:0 protiv nogometnog patuljka Malte, izrazito je nezadovoljan predstavom koju je ponudio obnovljeni, pomlađeni i pomalo avanturistično sastavljeni orkestar Nike Kovača. Mlađahni hrvatski izbornik, znatno posvećen svom fizičkom izgledu, zbog koga TV slušalice postavlja “leđnim stilom”, kako ne bi pomaknuo niti jednu vlas čvrsto gelirane frizure, postao je pravi tvorničar kritičara i sve većeg broja neprijatelja njegove germanske tvrdoglavosti.

Dosadno poput ribičije

Nakon što je poslije Mundijala odbio priznati pogreške u lutanjima u potrazi za stražnjim veznim i neumjesnim trošenjem Ivana Rakitića na toj poziciji, nakon što su se teškim riječima od njega oprostili Eduardo i Ognjen Vukojević, nastavio je izmišljati “toplu vodu” i igrače postavljati na za njih neprirodne pozicije. Čini se da ne shvaća da time pljuje po Ancelottijevu izboru mjesta Luke Modrića u Realu, po ulozi koju Rakitiću daje Luis Enrique u Barceloni, po mjestu i zadacima koje Mateo Kovačić ima u Mazzarijevom Interu.

Umjesto da start kvalifikacija i idealan protivnik Malta bude početak stvaranja sastava za Francusku 2016. i dalju budućnost hrvatskog nogometa, Kovač je izveo tim koji više nikada neće igrati u toj postavi. Jer, kada bi prvih 11 izabranika protiv Malte istrčali protiv Italije, vrlo je izvjesno da bi na kraju susreta na semaforu stajao neki teniski rezultat tipa 6:0 ili 6:1 – za Italiju.
Dok bi se, još uz velike napore, mogao razumjeti predugi nastavak potrage za lijevim bočnim i postavljanje više puta otpisanog Hrvoja Milića, već je neukusno inzistiranje na Rakitiću na zadnjem veznom, nepotrebni eksperimenti s Kovačićem na prednjem lijevom boku, Marcelom Brozovićem u ulozi nekakve “lažne devetke” (što nikada nije igrao) i na domaćem terenu igra s usamljenim napadačem.

Sve to dovelo je do “kamilica” igre u prvom poluvremenu, s jednim udarcem na gol nogometnih liliputanaca (Malta je od 30. minute imala igrača manje) te je, s pravom, ta izvedba nazvana “dosadnom poput ribičije”. Nesretni gledatelji, koji su to siromaštvo doživljaja preplatili s bolesno skupim ulaznicama od 250 kuna (gotovo 35 eura), nagradili su izvođače jetkim zvižducima, a ovi im nakon utakmice uzvratili željom da više ne igraju u Zagrebu.

Jako skupo školovanje

Kada je Kovač valjda uvidio da ne treba inzistirati na promašenom konceptu i uveo dvojicu napadača, Nikicu Jelavića i Andreja Kramarića, igra je dobila potpuno drugačiju dimenziju, a rezultat i gol Kramarića još snažnije otvorili pitanje zašto u ovom času top forma Kramarića nije bila dovoljan argument za njegovo uvrštenje u startnu postavu. Tandem Mario Mandžukić – Kramarić mogao bi i trebao postati jedan od najubojitijih u Evropi. Ako Kovač to shvati i dopusti.

Čelnici Hrvatskog nogometnog saveza nastavili su i aktualizirali priču o mladom izborniku kojemu treba dati vremena i kredita, ali Kovač zasad ne pokazuje da brzo uči na svojim skupim pogreškama i prijeti mu ponavljanje razreda. Ovo školovanje prijeti da postane vrlo skupo.

Nogometno bljedilo protiv Malte puno je lakše probavljeno jer Hrvatska živi u “Marinoforiji”, nakon što je Marin Čilić briljantnim maršem osvojio US Open i tako, poslije Gorana Ivaniševića i Ive Majoli, postao treći hrvatski pojedinačni osvajač naslova pobjednika Grand Slam turnira. Već su u odama opjevani savršenim teniskim rukopisom ispisani s po 3:0 podvizi protiv Tomaša Berdycha, Rogera Federera i Keija Nishikorija, ujedinjeni evropski atletizam, azijatska koncentracija i tehnička profinjenost koje su ga  dovele na vrh teniskog Mont Everesta, u nezabilježenoj seriji od 10 uzastopnih  trijumfalističkih setova.

U sportu u kojem svaka zapucana loptica može biti i pucanje živčane niti, u kojem svaki set može imati dimenzije drame, Čilić nas je lišio neizvjesnosti i pobijedio sve nekadašnje nedostatke koji su ga udaljavali od samog vrha teniske piramide. Prestao je stanovati u prostoru između zvijezda i visoke prosječnosti i postao predvodnikom novog tenisa, koji definitivno napušta tango ritam i salonsku prezentaciju.

Publika voli (sam)o pobjednike

I, što je najvažnije, njegova eksplozija snage i brzine je odlučan razlaz s mitom o malodušnosti naših sportaša, razlaz s mentalitetom u kojem je akcent bio na talentu i nadahnuću, a ne na iscrpljujućem radu. U bezbrojnim intervjuima na obvezatnom “Media dayu” (bio je gost i kod legendarnog Davida Lettermana) sam je isticao da je “vatra rada njegovu igru pretvorila u plemeniti metal” i ,naravno, ne zaboravljajući u niti jednom trenu ulogu Ivaniševića.

Nakon svega, najveće svjetsko otkriće o Čiliću je da se iza njegova relativno mrkog teniskog lika krije pametan, razuman, ugodan i obrazovan čovjek, ili, kako je to najbolji svjetski  teniski TV komentator  Mats Wilander kazao još u polufinalu: “Believe me, Marin is not only a natural born winner, he is also very, very nice guy.” (Vjerujte mi, Marin nije samo rođeni pobjednik, on je drag, ugodan momak.)

Poslije demantiranja svih “stručnih” obeshrabrujućih prognoza o njegovoj teniskoj limitiranosti, pred Čilićem je sad novi izazov. Ponovno i često igrati s najvećima, predavati se neizvjesnosti ishoda, izlagati svoj teško stečeni ugled uspješnika pod povećalo publike oduvijek zaljubljene samo u pobjednike.

Izvor: Al Jazeera