Nikolić, budući gradonačelnik Sarajeva

Oni koji nisu bili članovi Partije ostajali su vječiti službenici (Al Jazeera)

U drugoj polovini sedamdesetih sam postao gimnazijalac. Prelazak iz jednog društva u Osnovnoj školi i dolazak među nove drugove u gimnaziji je značio i period odrastanja, zaljubljivanja ali i primjećivanja pojedinih razlika. Dok smo u Osnovnoj školi „Veselin Masleša“ u Šenoinoj ulici, sve bili djeca iz nekoliko okolnih ulica, u gimnaziji smo upoznali i raju sa  Baščaršije, Ciglana, Čengić vile, Alipašinog polja, Ilidže,  pa čak i neke iz Kasindola. To nam je omogućilo malo šire vidike, veći krug prijatelja ali i pojedine razlike koje nismo prethodnih godina primjećivali, jer smo bili mali, a i svi smo bili što kažu, “negdje u pet deka” po društvenom statusu.

Tada su se u našim životima pojavila i raja čiji su roditelji bili malo bogatiji, oni koji su svojoj djeci mogli da kupe malo bolje farmerke, malo bolje tene, oni koji su imali puno veći džeparac od nas, pa čak i neki koji su djeci kupili automobile za 18. rođendan. A razlika između nas kako je moj otac imao običaj reći “buranije” i “guzonja” je bila uglavnom vezana za Partijsku knjižicu.

Oni koji su bili članovi partije su imali mogućnost da postanu direktori, kadrovi, ministri ili funkcioneri bilo kojeg tipa. Oni koji to nisu bili su ostajali vječiti službenici. Sjećam se da sam se jednom vratio kući, nakon proslave rođendana kod druga iz gimnazije koji je stanovao u šestosobnom stanu u crvenim zgradama iza nebodera u kojem je bila kafana Soliter pored pijace na Ciglanama, pa sam prvi put sa ocem razgovarao o toj temi:

– Smijem li tata nešto da te pitam? A da se ne naljutis?

– Pitaj sine, što bih se ljutio?

– Pa sve nešto kontam, otišao si u partizane 1943. sa šesnaest godina jelde?

– Jesam sine, nisam imao ni punih šesnaest.

– A što nikada nisi postao član Saveza komunista?

– Šta tebe to briga? Otkud da me to sad pitaš?

– Pa rekao si da se nećeš ljutiti?

– I ne ljutim se. Ali što me to sad pitaš? To je moje pravo da budem negdje ili da ne budem?

– Pa onako pitam, interesuje me. Izvini što sam pitao.

– Sve je u redu sine. Znaš, neki moji drugovi iz rata su sada ministri, neke voze vozači u crnim mercedesima, neki su vani po ambasadama, ali ja? Ja nisam htio. Znaš, ja sam odgojen kao katolik, moji roditelji su slavili Božić, išli u crkvu, slavili Uskrs, ja sam kršten, ti i tvoj brat ste kršteni ovdje u crkvi na Marijin dvoru, ja nisam htio da se sakrivam, nisam htio da to negdje krišom radim da nas niko ne vidi. Ja volim kada nam dođu prijatelji, komšije, rodbina, da zajedno proslavimo Božić. Nisam želio da se krijem kada nedjeljom sa mamom idem u crkvu, nisam želio da se sakrivam dok palim svijeće na groblju mojih roditelja, eto ne znam ni sam. Nisam želio biti dvoličan, pričati jedno a raditi drugo.

– Pa rade to i ostali, šta te briga?

– E pa ja neću da budem kao ostali. Ja imam svoj karakter. Kad budeš mojih godina ti radi drugačije ako hoćeš!

– Eh, zbog tog karaktera ja ne mogu imati one skupe tene ili najnovije Lewis farmerke.

– Nemoj da ti sad šamar opalim? Je li to tebi nešto fali? Fali li? Pa ja sam bolan tri puta pratio Titov Plavi voz, ja sam bio predsjednik Radničkog savjeta ŽTP-a kao jedini koji nije bio komunista. Znaš li ti koje je čast i povjerenje bilo pratiti Titov voz?

– Ne fali ništa tata, sve je u redu. Znam da si pratio Titov voz. I one nuklearne separatore iz Energoinvesta.

– E jeste i to. To sam zaboravio. Znaš li ti bolan koje je to povjerenje bilo meni prepustiti pratnju tih vozova? Ja sam svoj posao pošteno radio.

– Znam tata.

Kajanje ili inat

Kao da sam kod oca u tom momentu primijetio nešto… nešto što nisam znao objasniti sam sebi. Da li je to bilo kajanje ili inat, da li je to bilo trenutno presabiranje svog života, ja tada nisam znao.

Shvatio sam to nekih skoro četrdesetak godina kasnije kada sam razgovarao sa svojim tada petnaestogodišnjim sinom.

– Hej tata, znaš li da onaj iz mog razreda ima najnoviji mobitel? Ja mislim da košta više od hiljadu maraka.

– Može on, babo mu u partiji, nije ni čudo.

– A što ti nisi u partiji tata?

– Kako ću bolan ja u partiju? Uostalom u koju, kad su samo nacionalne one koje se pitaju i koje drmaju državom i našim životima.

– Pa u neku, šta te briga?

– Briga me je. Ni moj otac nije bio član partije. Ja neću da me stvrstavaju u torove. Da budem nečiji. Ja sam se bolan rodio ovdje. Ratovao u Armiji za ovu državu. Šta treba sad da pod stare dane učim da pričam u tisućama, tjednima i da učim da su reklame u stvari promidžbene poruke, da bih bio u partiji gdje hoće da me svrstaju među svoje?

– Ma šta te ba briga. Četiri milje plate ima onaj što priča u tisućama.

– E pa ja neću, radije ću biti bez posla nego da se svrstam neđu njih. Pa ja bolan nisam ni u ratu htio da odem u HVO nego sam otišao tamo gdje je moja raja u Armiji BiH. Umro bih od stida da me je neko vidio na Titovoj sa šahovnicom na ramenu.

– E baš je važno šta će neko reći?

– Meni je važno. Ti radi šta hoćeš ali pusti mene. Ovo je moj izbor. Čuj ja da idem u nacionalnu partiju? Vela havle.

Čekanje boljih vremena

Nekoliko godina kasnije. Sadašnjost.

– Tata, hajde sjedi ovdje kraj mame, hoću nešto da vam kažem.

– Šta sine?

– Znate, odlučio sam napustiti fakultet?

– Pa što bolan sine, znaš dva jezika, učiš još dva, hej bolan znaš li šta znači kad završiš fakultet pa pričaš četitri jezika bolan? Ima da se otimaju za tebe?

– Ko tata da se otima? Privatnik u hotelu da radim na recepciji za 500 maraka?

– Pa ne mora privatnik ba, znaš li ti šta znači četiri jezika pričati? Biti obrazovan?

– Šta znači molim te?

– Pa ne znam ali znači valjda da će biti posla za tebe.

– Misliš?

– Pa ne znam.

– Valjda hoće.

– Jašta će.

– Pa neće bolan ni ovi vječito vladati. Doći će valjda neko bolje vrijeme u kojem će se cijeniti stručnost, rad i znanje a ne nacionalna pripadnost ili partijska knjižica.

– I šta treba? Da kao ti čekam da dođe to vrijeme?

– Pa ne znam  sine, to niko ne zna. Šta si odlučio?

– Idem vani. Dobio sam posao. Tamo gdje cijene ovo što znam i ovo što sam naučio.

– A šta da ti kažem. Idi sine. Idi tamo gdje misliš da će ti biti bolje. Nemoj biti budala kao ja i čekati neko bolje vrijeme. Pa se kao ja uhvatiti za glavu kad sam shvatiio da to bolje vrijeme čekam već 25 godina. Četvrt stoljeća bolan. Pa to je u divnom slučaju da doživim 75 godina, trećina mog života.

– Gotovo je. Ja sam već predao papire i idem do kraja godine.

– Idi sine. Žao mi je, nešto me guši u grlu… stani sekundu, proklete cigare.

A borio sam se da ne zaplačem.

– Sreća nije to daleko. Eto mene svako malo da vas vidim.

– Ma nije to problem sine, tu smo mi.

– Želim da uradim nešto od života. Ne želim da mi ti daješ džeparac za kafu i izlazak. Ne želim da provedem na birou godine igrajući kladionicu i nadajući se nekom dobitku. Ja želim da sam sebi napravim bolji život.

– Ja ti svakako već par godina ne dajem džeparac jer ga sam sebi zaradiš. To i volim kod tebe što si takav. Što ti ništa nije teško raditi.  Idi sine i stvaraj sebi budućnost. Ja nisam u partiji i u najboljem slučaju možeš se nadati poslu nekog turističkog vodiča. Ako i to budem mogao da ti sredim.

– To je to. I znaš šta?

– Šta sine?

– Ne želim da mi jednog dana djeca odrastaju u sredini gdje je važnije biti musliman, Srbin ili Hrvat, nego čovjek. Ili da moram u neku od partija da bih dobio bilo kakav posao.

– Imaš pravo dijete moje. Idi sine i stvori sebi bilji život nego što bi ga imao ovdje.

I pade mi na pamet. Treća generacija. Djed i otac su mu ratovali za ove države, a on ide. Možda će imati sreću da on bude generacija koja neće znati šta je rat? I valjda će imati sreću da mu djeca rastu na mjestu gdje se cijeni poštenje, rad i ljudskost. I tamo gdje šoferi ne kriju po stanovima najvažniji dokument u državi.

I da, kad se rodio, na babine su nam došli Izeta i Admed, moj ratni drug. Boca pića i ogroman buket cvijeća a u njemu čestitka na kojoj je pisalo:

– Sretan dolazak na svijet Luki Nikoliću, budućem gradonačelniku grada Sarajeva!

A ko zna. Možda i bude gradonačelnik. Nekog drugog grada.

Sretno sine moj. I jesi pametniji od nas dvojice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera