Nisam (još) odustao od košarke

Primarni zadatak Cedevite je razvijati igrače i paralelno ostvariti regionalni rezultat koji im jamči europski kontinuitet (EPA)

Piše: Zoran Čutura

Sjedio sam neki dan u kvartovskom kafiću – stvarno cool mjesto, mali i šarmantno uređeni prostor s velikom zasjenjenom terasom u kojem se kontemplira u samoći, lamentira u skupinama, dogovaraju se ozbiljni poslovi, a čak se i svira jednom u dva tjedna, čime se izgubio i posljednji ozbiljan razlog da se maknem iz kvarta ako baš ne moram nekud ići.

Gledajući u još uvijek zelene krošnje i neprimjereno plavo nebo za ovaj dio godine, pogodila me bolna spoznaja: klupska košarkaška sezona već je počela, a ja ne da nisam bio niti na jednoj od utakmica, nego čak nisam gledao nijednu utakmicu na televiziji.

Kratkom i površnom introspekcijom, jer bi duža i ozbiljnija bila vrlo opasna, ipak sam zaključio kako nisam odustao. Nisam odustao poput onih mojih prijatelja, a ima ih puno, s kojima sam odrastao igrajući košarku, ozbiljnu ili neozbiljnu (kao tinejdžer sam usred žarkog ljeta, u podne, igrao jedan-na-jedan s jednim od tih frendova, na 50 dobijenih basketa za gajbu pive; ako to nije fanatizam, ne znam što jest…), da bi oni polako otpadali iz objektivnih ili subjektivnih razloga, a ja sam ostao u košarci ili blizu nje.

Onda sam, dok sam ja kao novinar pratio neko od velikih natjecanja, na poluvremenima utakmica dobijao njihove SMS poruke: “Ovo je negledljivo”, “Nikad više neću gledati utakmice”, “Poruči igračima i treneru to-i-to”, pa onda godinu dana nakon toga s istih brojeva: “Sad stvarno nikad više neću gledati utakmice”. I sve tako…

Uzalud bi bila moja post-festum objašnjavanja zašto je košarka danas takva kakva jest, argumentirana objašnjavanja, i uvjeravanja da od nje ne treba odustajati da bih se i sâm uhvatio na rubu odustajanja; barem prema toj spoznaji koja me strefila u kafiću.

Puno je razloga

Spomenuta je introspekcija ukazala na to da postoje realni i racionalni razlozi zbog kojih sam, recimo to tako, zaobilazio utakmice ili, recimo to tako, odgađao odlazak ne neku od utakmica na početku sezone.

Na primjer – odbojka. Kvragu, protekli je vikend igrana završnica Svjetskog prvenstva u odbojci za žene, uz opasku da je to natjecanje nestalo iz domaćih medija čim je eliminirana naša reprezentacija. Igralo se vrhunski i morao sam malo pogledati kako lijepe žene igraju vrhunsku odbojku u borbi za medalje. Uz komentar stručnjaka – supruga je, naime, svojedobno igrala odbojku, i to jako dobro, pa malo bolje zna što se i zašto na terenu događa od našeg TV-komentatora nad čijim se neznanjem i ignoracijom uvijek zajednički zgražamo.

Ili, na primjer – obljetnice. Nisam, kvragu, mogao odbiti poziv na slavlje 55-og rođendana baš jednog od onih frendova s kojima sam odrastao i igrao tu košarku s obrazloženjem: “Ne mogu, sorry! Idem na utakmicu”.

Ili, kvragu, da ne odem na kazališnu predstavu koju bi i supruga rado pogledala, a korporativni kapitalizam je gazi tako da već godinama slaže križaljke slobodnih dana i slobodnih večeri, pa nam treba temeljita analiza kako bismo posložili termine.

Matija Dedić je bio toliko razočaran igrom Cibone da sam cijeli nastup razmišljao što da mu kažem, kako da ga utješim.

Ili da, kvragu, sinu i snahi kažem kako ne mogu ići na svadbu prijatelja jer ja ne mogu čuvati unuka zbog toga što bih išao gledati košarkašku utakmicu.

Ili da, kvragu, propustim svirku pijanističkog virtuoza Matije Dedića u jednom intimnom zagrebačkom prostoru zbog toga što idem na utakmicu?!

Upravo je ta svirka dokaz kako od košarke pobjeći ne mogu sve i da hoću – Matija, naime, obožava taj sport, a informirao me o tome da i on mora napraviti pauzu.

“Išao sam gledati Cibonu protiv Zvezde”, to je inače utakmica u kojoj je Cibona zgažena, a Matija je veliki navijač Cibone. “Nije problem to što su izgubili, nego je problem u tome što su izgledali kao da im nije stalo, kao da ih je netko natjerao na igranje”.

Bio je toliko razočaran da sam cijeli nastup razmišljao što da mu kažem, kako da ga utješim. I jedino što mi je palo na pamet bilo je: “Nemoj se sekirati oko odraslih ljudi koji natjeravaju loptu i time odbijaju odrasti; nije vrijedno tvoje sekiracije”.

I odoh u mrak s tom veličanstvenom konstatacijom, kao u nekom filmu C-kategorije.

Napokon na tribinama

I sad dolazimo do šlagvorta ovog teksta. Nevjerojatno, ali u četvrtak ću napokon pogledati utakmicu! I to uživo!

Nije (još) trebalo do toga doći, ali otkazan je nastup Waynea Shortera, živuće povijesti jazz glazbe, dobitnika 10 Grammyja, čovjeka koji je sudjelovao u nekoliko meni najdražih projekata jazza, na “Bitches brew” i “In a silent way” s Miles Davisom, ali i u neprežaljenom bandu “Weather report”. Kako, pa recite sami kako, da čovjek propusti nastup Shortera jer bi, kvragu, trebao ići na košarkašku utakmicu?! No, Shorter se razbolio, a za čičicu od 80 godina jako je opasno putovati u tom stanju.

I tako mi se otvorio termin za euroligašku premijeru u Zagrebu ove sezone, utakmicu Cedevite i Unicaje, pa da vidimo je li onaj koš Nolana Smitha u beogradskom polufinalu regionalne lige protiv Partizana, koš koji je njega samog odveo u bogati Galatasaray, a Cedevitu u Euroligu, zapravo bio preuranjen i nepotreban za klub koji se nakon puno povijesnih promašaja ipak okrenuo stvaranju baze domaćih igrača i radu na duže staze bez pretjeranih i besmislenih ulaganja.

“Na prvu loptu” bih rekao da Cedevita nije napravila kapitalnih grešaka u ljetnom razdoblju i momčad koju su uspjeli složiti je i dalje razvojna (uz ozbiljne kompozicijske manjkavosti – imaju jednu jedinu “peticu”), te bi se njen vrhunac trebao i mogao očekivati za dvije godine.

Jedini “ozbiljan” igrač kojeg su doveli je Roko Ukić. I dalje mi nije 100 posto jasno kako su ga uspjeli “upecati” jer ga ne mogu ni izbliza platiti onoliko koliko je dobivao igrajući u Feneru i Panathinaikosu. Vjerojatno kombinacija sentimenta i pristojnog ugovora – ne zaboravljajmo da ga je Repeša još u Splitu izveo na veliku scenu, a u Lottomatici razvio u kreatora sa svim pravima.

U Cedeviti bi morali biti jako sretni što imaju privilegiju loptati se s najboljima, bez obzira na rezultate koje će ostvariti.

Takvoj Cedeviti, Cedeviti koja ima tri od pet najtalentiranijih hrvatskih juniora u seniorskoj ekipi (Žganec, Mazalin i Arapović), a ti klinci dobivaju minute u svakoj tekmi, budimo brutalno realni, svaka euroligaška pobjeda je – dobrodošao bonus.

Njihov primarni zadatak je razvijati igrače i paralelno ostvariti regionalni rezultat koji im jamči europski kontinuitet. Zvuči kao fraza, potpuno mi je jasno, ali za bilo što ozbiljnije nema uvjeta, čak ni u najstabilnijem hrvatskom košarkaškom kolektivu.

E sad, sezona je duga i teška, i nije jednostavno ostati na istom kursu dok te stalno netko šamara ili nabija nogom u stražnjicu, a to bi im se vrlo lako moglo iz tjedna u tjedan događati u elitnom europskom društvu. No, to je nužno i tako to mora biti.

Morali bi biti jako sretni što imaju privilegiju loptati se s najboljima, bez obzira na rezultate koje će ostvariti.

Neki dan sretoh Vladu Vanjka, sportskog direktora Cibone, i prilikom blic-susreta uspio mi je reći: “Nije lako kad ti politika uzme ono što si ostvario na sportskom terenu”, aludirajući, jasno, na osvajanje ABA lige i odustajanje od Eurolige.

To je tragično, a ne ono što će se Cedeviti izdogađati kroz Euroligu… Ali, to je neka druga priča, i bit će vremena pozabaviti se njome.

Izvor: Al Jazeera