Nisu isti, ne ovaj put

Mnogo više volim '24 minuta' od tog mog Mika-Pera-Laze

Nemam apsolutno nikakvu dilemu kome ću dati svoj glas na predstojećim predsedničkim izborima u nedelju. Glasaću, ne kao mnogo puta do sada, za “manje zlo”, već za ono za šta sam konačno ubeđen da je dobro.

Naravno, ne isključujem mogućnost da ću se jednoga dana gorko smejati svojoj današnjoj ubeđenosti i pitati se kako sam mogao da budem tako naivan i poklonim poverenje čoveku koji me je prevario. Predstavio mi se kao častan, pošten i pravdoljubiv, a evo čim se dokopao vlasti, postao isti kao ostali.

Nije mi prvi put da sam ubeđen. Ne bio bio prvi put ni da se razočaram.

Ali, danas nemam ni trunku sumnje. Što bi se reklo, ni “minut, sekund, milimetar” sumnje. Ako bih i imao, tu sumnju bi raspršila moja žena. Koja nema dilemu.

I njeni roditelji, i moji roditelji, koji nemaju dilemu. I naši prijatelji, koji nemaju dilemu. I moj mali sin, koji viče “Živeo…”, pa onda ime tog našeg kandidata.

Podrazumijeva se…

Podrazumeva se kome ćemo dati glas. Baš to “podrazumeva se” dugo mi se mota po glavi.

Nervira me spoznaja da to što se meni nešto podrazumeva ne mora da znači da se podrazumeva i svima ostalima. Izluđuje me činjenica da nije očigledno, iz svemira vidno, plebiscitom prihvaćeno, to što mislim da bi trebalo da se podrazumeva. Eto, nekome se ne podrazumeva. Nekome su “svi isti”.

To “svi isti” me lično vređa. Hoću da opsujem tog kome su “svi isti”. Jer, ako jesu isti, a isti znači prevrtljivi, neiskreni, nepošteni, karijeristi, ambiciozne gnjide i lopovi, to znači da sam ja ubeđen u jednog od takvih. I moja žena. I naše majke i očevi. To znači da su minimum dve srpske familije apsolutne budale.

Ali, nisu isti. Ne ovoga puta.

Moja jedina dilema odnosi se na drugu stvar. Treba li, kao javna ličnost, da se jasno i glasno izjasnim, da viknem kao što bih želeo, da srčano mašem barjakom mog ubeđenja, da potpišem Apel 100, Proglas 650, da kažem koju na Jeremićevom mitingu, ili prošetam u veseloj koloni Ave Belog.

Zdrav razum i pravda

Svakako bih to učinio, da nije jedne male, ali meni važne stvari koja se zove 24 minuta. Dragocenost te naše emisije je u ideji da ostanemo dosledni i nepokolebljivi u kritici laži, gluposti, nepravde, foliranja i zla sa koje god i čije god strane da dolaze.

Moj kandidat ima ime i prezime. Kandidat emisije takođe. Zove se zdrav razum. Zovu ga još i pravda. Tepaju mu logika. Možda mu ipak najbolje pristaje ime “Naša-procena-šta-je-dobro-a šta-loše-i-šta je-pravedno-a-šta-ne”. Lepo, staro indijansko ime.

Iako je naša emisija proizvod timskog rada, ne bežim od toga da me ljudi poistovećuju sa njom. I nju sa mnom. Pa da li bi onda, mojom podrškom Peri, Miki ili Lazi i naša emisija postala Perina, Mikina ili Lazina? U očima nas koji je stvaramo, ne bi.

Kada obučemo naše dresove i istrčimo na teren, nemamo milosti ni prema kome. Ne opraštamo ničiju laž i glupost. Jer, laž i glupost su repromaterijal za ono čime se bavimo.

Ali, u očima gledalaca, možda bi 24 minuta izgubila kredibilitet kada bih javno nekoga podržao. A ipak mnogo više volim 24 minuta od tog mog Mika-Pera-Laze.

Da mi je srce na mjestu

Koji će nam prvi biti na tapetu ako ikada bude dobio poziciju i moć, pa samim tim i obavezu da nam bude na tapetu, svidelo se to njemu ili ne.

Šta god se dogodilo ili ne dogodilo u nedelju i u kakvoj god se Srbiji probudili u ponedeljak, znaću da mi je srce na mestu. Da smo ljudi koje volim i ja na istoj strani.

A šta mi drugo preostaje kada vidim trećepozivce, mog matorog Kesića i ženinog matorog Majstorovića kako se probijaju kroz gužvu da čuju šta naš kandidat ima da im kaže. Šta će oni tu? Zar nemaju pametnija posla? Zar se nisu već dovoljno probijali kroz gužve svih ovih i onih godina?

Pitanje je nepotrebno.

Njima se podrazumeva.

I meni.

Izvor: Al Jazeera