Nogometni bh. export-import

Halilhodžić je u Dinamu proveo kratko, ali zapamćeno vrijeme (Reuters)

Piše: Božo Sušec

Nema desetak dana kako me nazvao Marjan Mijajlović, po nekima legendarni, a po nekima kontroverzni sportski novinar. Slušao sam njegove osebujne televizijske prijenose više puta. Nesporno je svoj, različit i rječit, svakako zanimljiv i originalan, meni drag, a razumijem i one koji ga nisu prihvaćali.

Rekoh, hajde da i osobno upoznam čovjeka, da provjerim koliko su moji televizijski dojmovi autentični ili je to, možda, lik koji nema puno veze s predstavom koju je stvorio o sebi putem ekrana.

Marjan je pristojna i civilizirana osoba kojoj ne manjka sportskog znanja, ostrašćen u poslu koji radi, ugodan u komunikaciji i ozbiljno ambiciozan. Drago mi je što smo se upoznali. Nadam se i njemu.

Čovjek priprema više nego zahtjevan televizijski serijal o ulozi sportaša iz Bosne i Hercegovine u regiji cijele bivše Jugoslavije (ne znam, možda i šire). Obavio je desetke i desetke razgovora sa sportašima samima i s ljudima koji su nešto značili i bili dio tog vremena.

Već sama imena i ugled sugovornika jamstvo su da će taj projekt biti izazovan i gledljiv. Samo je pitanje uredničke selekcije što sve odabrati iz brda ili, bolje reći, planinskog masiva nasnimljenog materijala. Samo naše snimanje trajalo je gotovo dva sata.

Plodno tlo

Mene je dopala priča o četiri velika rukometaša – Irfanu Smailagiću, Zlatanu Saračeviću, Zdravku Zovku i pokojnom Iztoku Pucu (slovenskom Hrvatu ili hrvatskom Slovencu, koji je pravu karijeru počeo u banjalučkom Borcu). A mogli smo govoriti o još najmanje desetorici takvih klasa. No, o tome više u televizijskom serijalu.

Tema je golema. Nevjerojatno koliko je plodna ta bosanska zemlja što se rađanja sportskih veličina tiče i koliko je trajno uspješna u “izvoznoj orijentaciji”. 

Izuzetno me zaintrigirala priča i već u prvim prebiranjima sam po sjećanju shvatio da je riječ o bataljunima Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca, koji su utisnuli neizbrisiv pečat hrvatskom sportu i ugradili svoj talenat i znanje u brojne pobjede i medalje.

Sjeo sam s prijateljem, renomiranim novinarom Jutarnjeg lista i dugogodišnjim kroničarom nogometnih zbivanja Tomislavom Židakom i odmah smo suzili područje, prvo na nogomet, a zatim gotovo samo na Dinamo, ma kako se taj klub u raznim vremenima zvao.

Uz svu našu memoriju i svjedočenja prelistali smo još dosta papira i knjiga, ponešto “proguglali” po internetu i pokušali smo izdvojiti najvažnije i najutjecajnije likove koji su pisali povijest hrvatskog nogometa.

Klasni nogometaši

Vlatko Marković (Bugojno) i Miroslav Ćiro Blažević (Travnik) stupaju na čelu kolone. Elaboriranje njihovih djela materijal je za knjige, ne za kratku kolumnu. Predstavljati ih kao trenere bila bi krnja skica. Vlatko je bio na čelu hrvatskog nogometa 12 i po godina, Ćiro je bio i ostao legendarni “trener svih trenera”.

Ofucana fraza ovdje vrijedi: “Ne treba ih posebno predstavljati.”

Nismo zaboravili ni osebujnog Vahida Halilhodžića Vahu, no ipak je on kratko, ali zapamćeno vrijeme, bio u Dinamu.

Na velikim smo mukama bili kad smo sastavljali modru momčad od igrača rođenih u BiH ili državljana BiH (ovo drugo samo zbog Hrgovića), a koji su puno dali u Dinamovu dresu. Nekako smo se dogovorili da napravimo dvije, pa vi birajte.

Neki drugi izbornici bi u 22 igrača vjerovatno pronašli mjesta za, također, odlične nogometaše, sve svojevremeno igrače Dinama, poput Ibrahimovića (golmana Miralema, ne Zlatana), Arnautovića, Arslanovića, Pašića, Mujića, Huseinovića, igrača Miroslava Blaževića i sigurno još ponekog zaboravljenog.

Rijetki su igrali zajedno. Neki se zbog generacijskih razlika ne poznaju i nikad nećemo doznati kako bi funkcionirali kao tim, ali da je riječ o klasnim nogometašima potvrdit će vam svi nogometni znalci koji su dovoljno stari da se sjećaju svih spomenutih.

I da se igramo do kraja. Birali smo nogometaša koji je najviše dao Dinamu. I opet se nismo mogli odlučiti između dvojice. Prva imena su Vlatko Marković i Džemo Mustedanagić.

Za kraj smo ostavili poslasticu – „dream team“ igrača čiji su korijeni nedvojbeno hercegovačko-bosanski i igrača koji su igrali i u Bosni (ovo samo zbog Ladića) i u Hrvatskoj.

LADIĆ – SRNA, ŠIMUNIĆ, ROBERT KOVAČ, VRŠAJEVIĆ – RAKITIĆ, NIKO KOVAČ, ZORAN MAMIĆ – ALEN HALILOVIĆ, DAVOR ŠUKER, BLAŽ SLIŠKOVIĆ.

Toliko o bh. izvozu. Sad se trend polako okreće u suprotnom smjeru. Uvozni artikli na bosanskohercegovačkom sportskom tržištu su u posljednje vrijeme postali hrvatski treneri.

Ivan Katalinić bio je u bihaćkom Jedinstvu, Ante Miše je u Vitezu, Branko Karačić trenirao je Široki, Robert Jarni na klupi je Sarajeva, Aco Petrović vodio je košarkašku reprezentaciju, a neuništivi Ćiro Blažević preuzeo je tuzlansku Slobodu.

Izvor: Al Jazeera