Novinari na nišanu vlasti

Zašto i do kada će brojni novinari u Srbiji biti bokserske vreće svih i svakakvih državnih i ostalih usputnih funkcionera? Kada će prestati da budu pokretne mete za verbalne snajperiste iz partijskih i paradržavnih ešalona? Do kada će se nad novinarkama iživljavati nabildovane siledžije po ulicama ili horovi navijačkih hordi sa tribina stadiona i sportskih dvorana?

Preoštra pitanja? Možda, ali kako vas drukčije podstaći na razmišljanje da je pravosuđe, kao jedan od tri stuba vlasti, novinare ovih dana podastrlo kao otirač za cipele kabadahijama svake vrste kojima je jedini pedigre partijska knjižica?

U državi u kojoj decenijama nisu razjašnjena političko-mafijaška ubistva troje novinara (Dada Vujasinović, Milan Pantić i Slavko Ćuruvija) Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu odbacilo je, naime, krivične prijave nekoliko novinara protiv N. N. pretorijanaca koji su siledžijski zavodili red tokom inauguracije aktuelnog šefa države 31. maja. Tužilaštvo objašnjava kako “nije našlo” pravnog utemeljenja da su dotični krivično odgovorni. Uzgred, policija imenom i prezimenom zna ko su, a vladajuća SNS takođe, jer ih je ona i angažovala.

U obrazloženju Tužilaštvo navodi kako “ne postoje osnovi sumnje da je bilo koje lice izvršilo krivično delo ‘ugrožavanje sigurnosti’ (…) ili ‘nasilničko ponašanje’ (…) niti bilo koje drugo” delo iz Krivičnog zakonika za koje se goni po službenoj dužnosti. I još tvrdi Tužilaštvo kako “iz izjava građana svedoka-očevidaca proizilazi da su tom prilikom videli događaje koji su se desili, i to one koji se tiču izvođenja pojedinih novinara iz mase, te su svi izjavili da bi došlo do mnogo većih incidenata i ‘linča’, pa i težeg povređivanja učesnika skupa, da ovi novinari, kao i neki građani, nisu izvedeni iz mase”.

Vlast trenira strogoću

Tu odluku Tužilaštva predstavnici novinarskih udruženja ocenili su kao “vrhunac cinizma”, “dokaz da Tužilaštvo radi za vlast” i primenjuje “dvostruke aršine”.

Neporecivo je da tragikomično zvuče ta obrazloženja Tužilaštva. Tim pre jer se ne zna ni ko su ni kako su izabrani svedoci koji su dali alibi uličnim “zaštitarima”. I ko ih je birao baš nakon krivičnih prijava kojima su napadnuti novinari od državnih institucija zatražili zaštitu, očekujući procesuiranje napadača?

Novija istorija kaže kako se, ne nekoliko decenija unazad, sa dva svedoka moglo dokazati da li si bio u partizanima i borio se protiv fašizma. Danas čak ne vrede ni fotografije na kojima se, corpus delicti, očigledno vidi kako se neofašizam brutalno obračunava sa novinarima. I da je samo sa novinarima. Ali, glas ostalih gotovo se ni ne čuje.

A te fotografije, sa eksplicitno vidljivim scenama nasilnog odvođenja i jasno uočljivim licima “redara”, ubrzo su se proširile u pojedinim medijima, a još brže na društvenim mrežama. Tužilaštvo se, međutim, narugalo zdravom razumu svakog mislećeg građanina pravno neodrživim tvrdnjama kako “ne postoje elementi krivičnih dela ugrožavanja sigurnosti i nasilničkog ponašanja”.

Nema, dakle, dileme da sadašnja vlast trenira strogoću prema medijima i novinarima tolerišući i pretnje i fizičko nasilje nad pojedinim novinarima. I sve se to dešava uz pritajeno i prećutno saučesništvo policije, koja ne reaguje, i pripravnički neuverljiva obrazloženja pravosuđa, čije postupanje po krivičnim prijavama izostaje, a samim tim i osumnjičeni ostanu pošteđeni pravde.

A na sceni je istovremeno i licemerje sa državnim žigom, bahatost sa pečatom autoriteta državne funkcije i cinično ubadanje prsta u oko svakom ko bar malo zavisi od vlastite pameti i razuma. 

Laka meta

S obzirom na to da na ovim prostorima kratko pamćenje poprima oblike zaraze, treba se prisetiti sličnog incidenta nedavno ispred TV Pink, nezvanične dvorske televizije Aleksandra Vučića i dobrovoljnih mu skutonoša. Tokom protesta pokreta Dveri, dok je gazda ružičaste televizije Željko Mitrović ponižavajuće provocirao, deleći banane demonstrantima, napadnute su dve novinarke Pinka. Kolegijalno su reagovala oba novinarska udruženja i osudila napad, reagovala je i država. Napadač je ekspresno uhapšen, ministar policije Nebojša dr Stefanović zabrinuto se prenemagao pred kamerama, a povređene novinarke promptno je u bolnici posetio šef države i izvinio se njihovim porodicama.

“Još strašnije od napada je to što neki sada traže opravdanje. Video sam porodice novinarki, izvinjavamo se. Kao država smo liberalizovali sve i pustili ih da organizuju šta žele, računajući na njihovu savest”, izjavio je Vučić.

I sad, kad se čovek okrene nekoliko meseci unazad i uporedi oba slučaja napada, nema logičnijeg pitanja osim: postoje li to dve “vrste” novinara?

Ja nemam dilemu – postoje! Jedni su povlašćeni i zaštićeni državnom političkom (i finansijskom) brigom, a drugi prepušteni dresiranim psima iz medijskog ili političkog čopora koji su odavno onjušili i okvasili gazdinu nogavicu. Trčeći uz nogu, takvi samouvereno i nadmeno kevću i ujedaju kad misle da treba i(li) kad im se namigne. Ti i takvi za svaki svoj lavež i režanje tvrde da je državni i nacionalni interes, dok su svi drugi američki ili već nečiji plaćenici.

Ako u propagandnu mašineriju vladajuće koalicije nisu upregnuti cenzurom, autocenzurom ili bilo kojom vrstom finansijske zavisnosti, ekonomskim ucenama i pritiscima, novinari i mediji postaju isuviše laka meta. Ako pitaju i insistiraju na odgovorima koje neko želi da prećuti ili, pak, priča svoju priču kakvo god da je pitanje, onda se olako proglašavaju za protivnike svega što je patriotski uzdignuto na tobožnji nivo državnog i nacionalnog interesa.

Tako i prvoborci vladajuće koalicije svako neuniformisano mišljenje i svaki kritički stav o aktuelnoj vlasti trpaju u isti koš, a sve takomisleće redom proglašavaju neprijateljima, provokatorima, stranim plaćenicima, izdajnicima i čime sve ne.

Kako im objasniti da ne sme da postoji razlika između Lidije Valtner, novinarke lista Danas, napadnute na Vučićevoj inauguraciji, i Gordane Uzelac, koja je kao novinarka zaposlena u TV Pink, a udarena je kad su ispred zgrade Pinka demonstrirale pristaše pokreta Dveri? Ili se treba pomiriti sa spoznajom da ovi kojima je dopalo malo vlasti i dalje primenuju metaforično pravilo iz Orvelove Životinjske farme da su “sve životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih”?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera