Novogodišnja priča: Jelka i ružin grm

U mislima ću spustiti ružu iz komšiluka na humku (EPA)

Sjedim kraj prozora. Naspram mog ulaza, desno od haustora je betonsko korito. Odatle džiglja ružin grm da nadsvodi ulaz u petospratnicu. Taj grm mi govori koje je godišnje doba. Sada je, nesumnjivo, zima. Mrke grane sa preostalim žilavim lišćem pritisnute vlažnim snijegom. Ovdje sam već petu godinu. Prije toga sam promijenio – ako me sjećanje ne vara – dvadeset i devet adresa. Od toga petnaestak u Njemačkoj.

Pitam se da li imam nomadsku ćud ili sam svo vrijeme bio tek „radna snaga“ ubrzana globalizacijom kao loptica u fliperu.

Eto što ti je čovjek.  Od banalnog pogleda na ulicu u kojoj živi dođe do digitalnog kapitalizma.

Svaka selidba je ipak bila moja odluka. Osim one prve tri za koje su odgovorni roditelji.

Puka statistika mi govori da se moja sjećanja na novogodišnje proslave ne mogu podvesti pod ritualna ponavljanja uvjek istih prizora i lica. Morao bih brižljivo slagati krhotine slika, grimasa, vatrometa, pijanstava, usamljenosti i čoporativnog zanosa ako želim sebi odgovoriti na pitanje kako sam dočekivao prvi januar.

Rad sjećanja je dodatno otežan činjenicom da su fotografije  uništene u ratu.  Jedini pribor koja čovjeku onda ostane jeste pinceta jezika. Njom se može dohvatiti i ulomak uspomene iz najdubljeg snijega u djetinjstvu. Recimo, snijega koji je napadao oko seoske škole u Dubnici.

Pečene ptice

Selo je poleglo pod bjelinom. Jelka je prava, i blještava, još miriše na smolu. Otac će uzeti grubo sklepane merdevine i popeti se na tavan. Odozgo će donijeti džak u kojem se trzaju tijela obezglavljenih golubova. Crnogorski nesentimentalan, sprda se sa mojim strahom.

Sprema se svečana novogodišnja trpeza sa pečenim pticama. Dječiji nos uz prozor. Staklo koje se ledi. A iza njega debeli mrak. Majka sprema „slatku salamu“ koja mirisom marcipana i smokve čuva uspomenu na bogatu purgersku kuhinju njene majke. 

Sestra se brčka u limenom koritu nasred kuhinje. U ćošku plamte usta bubnjare, žar iznutra usijava bokove iscrtavajući na njima figure kojima dajem imena – pas, zmija, golub…

Politikin zabavnik je stigao još u petak u majčinom cegeru. Donosi ga iz kasabe u kojoj postoji jedini kiosk u prečniku od trideset kilometara. Prve paštete sa šarenim etiketama  i srebrnkaste konzerve sardine govorile su o napretku socijalističke prehrambene industrije. Bile su jednako uzbudljive kao Zabavnikove rubrike Verovali ili ne ili Jeste li već čuli da

Tuga u modrikastim očima

Prvi januar 1967. Ponedjeljak.  Sričem slova i slogove, odlazim na  „Ostrvo s blagom“  dok iz kuhinje, sa radija lampaša  dopire glas Ive Robića. Pjesma „Golubovi“ – …ko ruže, najljepše ruže nad mojim gradom.

Već godinu kasnije otac nestaje iz priče. Sjedim na zadnjoj izbočini konjske zaprege, a iza meine se odmotava seoski drum. Selimo se u kasabu.

Kućica je oblijepljena glinom. Umjesto poda ima zbijenu zemlju u jednoj, a natrulu dasku u drugoj prostoriji. Napolju je čučavac pod snijegom. Mlaz mokraće na poledici iscrtava hijeroglife koje se puše. Brzo naučiš da ponekad moraš da biraš između lošeg i goreg. Ili se smrznut olakšaš ili se upišaš. Nema treće.

Na sam novogodišnji dan pitam majku: „A gdje je jelka?“. Podbočena je za stolom u polumraku. Tuga joj se razliva u modrikastim očima. Sivoplavo je od tada za mene boja teške sjete.

Ustala je bez riječi i pošla kroz njive i zaparloženu ledinu prema Crnim barama. Jelka koju smo našli nije joj bila ni do pojasa. Nismo je mogli iščupati. Majka je rekla, čekaj tu. Otišla je prema kući u kojoj je već treperio crno-bijeli  ekran televizora  ‘Rudi Čajevec’. Vratila se kroz sumrak sa sjekirom. Nije bila vješta sa njom. Jednom je jauknula kada ju je hrapava grana ogrebala po dlanu.

Najljepša jelka koju sam ikad vidio

Vratili smo se kući sa odsječenim patrljkom jelke. Stavili smo ga u bocu, a taj aranžman na stolicu u ćošak. Majka je maramicom zavila šaku. Uzela je sa dna ormana kutiju na kojoj su bili iscratni kineski zmajevi. Kada je otvorila poklopac, pod škiljavim svjetlom su zablještale kugle sa raznobojnim šarama, poprskane šećernim snijegom.

Okačili smo ih dvadesetak. Iza jelke je bila upaljena svijeća. To će ostati najljepša jelka koju sam ikada vidio.

Nakit – bisernu dijademu, lančić i skupocjen broš – majka je samo kratko pogledala prije nego što je tiho zatvorila kutiju. Docnije sam saznao da je to, uz nekoliko porcelanskih šoljica iz servisa za čaj, šećernice, nekoliko fotografija i božićnog nakita za jelku,  jedino što joj je ostalo od majke.  Baka koju nisam mogao upoznati bila je Zagrepčanka italijanskog porijekla. Udavši se za djeda, pravoslavca, veterinara kraljevskih ergela i time oficira, sa njim je podijelila sudbinu. Oboje su u Drugom svjetskom ratu umrli u Ćupriji, daleko od bakinog i majčinog rodnog Zagreba.

Shvatio sam naknadno zašto je nerado otvarala kutiju. Ti predmeti su bili označitelji, a označeno je bila majčina smrt. Možda je moja sebična djetinja želja da i mi dobijemo novogodišnje drvce makar malo pomogla da jelka-označiteljka, okićena ukrasima neprimjereno skupocjenim za oskudicu sred koje su blistali, u njenom sjećanju postane putokaz  do tog  dana, kada smo svo troje ubacivali cjepanice u peć, radujući se već raspakovanim  sindikalnim novogodišnjim paketićima.

Nisam je nikada pitao da li je bila ljuta ili tužna kada sam je natjerao da po snijegu u nedjeljno novogodišnje predvečerje tražimo jelku.

Gledam u ružin grm naspram mog prozora. Prezimiće. Ove godine neću kao do sada birati jedan bosanski telefonski broj da čujem šta je majčinoj staračkoj samoći donijela novogodišnja noć. Sklopiću oči i zamisliti kako snijeg pada na jedno tuzlansko groblje. U mislima ću spustiti ružu iz komšiluka na humku.

Suluda je ta misao. Ipak, da li se mrtvima može poželjeti sve najbolje u novogodišnjoj noći?

***

Pripadam već trećoj generaciji jugoslovenskih nomada. Brižljivo tražeći po sjećanju izbavio sam iz guste memle vremena tek nekoliko prizora iz tri od mojih dvadeset i devet novogodišnjih staništa. A kako stvari stoje, 2018. će mi donijeti i jubilarnu tridesetu adresu.

Biće mi žao ružinog grma, lijepo smo se družili.

Izvor: Al Jazeera