Zadnjih sedmica, hollywoodski show „Obračun kod O.K. Morala“ poput pravedničkog tsunamija poharao je Ameriku.
Uragan moralne histerije rušio je sve pred sobom. Naravno, spektakularno, a i kako bi drugačije. Kao domine padali su producenti, scenaristi, režiseri, glumci, stand-up komičari, muzičari, novinari, sportisti, akademski profesori…
Fabrika snova razotkrila je svoje ružno i odbojno naličje košmara i nasilja najšireg spektra.
Nasilje nad ženama, seksualno i svako drugo zlostavljanje, nasilje nad djecom, gay nasilje, rasno, ksenofobično, porodično, na radnom mjestu, na partyjima. Patrijarhalni nasilnik, pećinar s toljagom u ruci, sakriven iza laži i licemjerja lupetanja u stilu političke korektnosti, lupa po svemu i mlati sve što mu padne šaka.
Dojučerašnji kraljevi i carevi glamuroznog svijeta iluzija srušeni su s trona i bačeni u blato. Kevin Spacey, Harvey Weinstein, Louis CK – i drugi , da ih ne nabrajamo, danas. Kao, jučer Bill Cosby, a prekjučer, Woody Allen i Roman Polanski.
Svejedno je li to bilo prije deset ili trideset godina, prije mjesec dana ili maločas – koja je stvarna razlika?
Zar ste zaista povjerovali u ovaj moralizirajući, a u biti nepodnošljivo proziran hollywoodski scenarij? Je li se nešto dogodilo Allenu i Polanskom? Više nisu milioneri i hollywoodske perjanice? Da li su žrtve dobile satisfakciju? Jesu li ikada nasilnici zvučnih imena, ikone filmske industrije, industrije zabave, intelektualne elite – pravedno kažnjeni? Jesu li se pokajali, promijenili, odradili koji sat društveno korisnog rada?
Hollywoodski obračun kod O.K. morala zapravo je račun prema kojem je O.K. sve što donosi profit.
Labirintska šuma nasilne stvarnosti
Najnoviji skandal je tek vješto – vješto za one koji su povjerovali – izrežirani show u kojem žrtve ponovo bivaju zlostavljane i traumatizirane. Sve će uskoro biti zaboravljeno, odnosno, zaborav je već i sad počeo – idemo snimiti stotine novih filmova, prigrabiti nove milijarde dolara.
Jer nemilosrdni šovinizam moći, muški, seksualni šovinizam, bahatost i okrutnost, cijeli svijet vide kao podanike, sluge i roblje. Pogledajmo Donalda Trumpa. Najbizarniji lik i djelo u cjelokupnoj političkoj historiji SAD-a, dokazani mizogin, rasist, homofob, ksenofob, vjerski netolerantan, čovjek koji propovijeda preporod Amerike koju je, kroz porezne utaje, opljačkao za stotine miliona dolara, zvijezda najprizemnijih reality show kičeraja, i dalje, nedodirnut, sjedi u Bijeloj kući.
I svako malo daje legalitet i legitimitet svim oblicima nasilja…
Tek sad ću ovdje spomenut 25. novembar. Znate li koji je to datum? Teško, jer svake godine, dan poslije biva zaboravljen – kao i sve što je vezano za njega.
Dakle, 25.11. je dan sjećanja na ubijene sestre Mirabel (Mariu Teresu, Minervu i Patriu), koje je pogubio dominikanski diktator Rafaelo Trujillo 1960. Samo je 39 godina trebalo Ujedinjenim nacijama da donesu Rezoluciju 54/134 kojom je 25. novembar prihvaćen kao Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama.
Naravno, širom svijeta je tako ili slično, ali mene ovdje, kao indikativno za naše opće stanje i dijagnozu, zanima obilježavanje ovoga dana na našim prostorima. A ono je formalno i kompenzacijsko. Kao nadoknada i nečinjenje za preostalih 364 dana u godini. Obilježavanje ovog i sličnih dana je u duhu ovdašnjega, kao konsenzusom prihvaćenog obaranja standarda i kriterija. Ili podržavanja festivalizacije kulture po principu, katastrofalnom i polupismenom, „bolje išta nego ništa“.
Pa ćemo tako svakog 25.11. drobiti i mljeti o konvencijama, protokolima, deklaracijama, agencijama, nevladinim organizacijama, ženskim, rodnim, spolnim, manjinskim pravima i slobodama. Legislativom, mrtvim slovom na papiru, pokušat ćemo opet prekriti bezdane mraka naše stvarnosti.
Papagajskim biflanjem odavno naučenih govora, ušminkanih kozmetikom političke korektnosti potruditi se da i dalje, od lažnog stabla naše borbe protiv nasilja ne vidimo labirintsku šumu nasilne, iza četiri zida skrivene i prešućene stvarnosti ovdašnjih žena. Ali i djece, starih, bolesnih, nemoćnih, kao i životinja i same prirode. Tako nam je, u lažima, obmanama i opsjenama, prošlo ovih 20 i više godina od svršetka krvavoga užasa i besmisla kojeg zovemo rat.
Legalizirano nasilje
Za to vrijeme, više od 600 miliona žena na planetarnom nivou trpi i živi u zemljama legaliziranog nasilja, u porodicama u kojima su sve vrste nasilja prihvatljiv i podrazumijevajući obrazac društvenog ponašanja. Šest od deset žena na ovom planetu pretrpjelo je barem jednom u životu neki od oblika, psihofizičkog ili seksualnog nasilja. Desetine miliona ženske djece svake godine završe kao seksualno roblje ili mladenke mlađe od 14 godina. Preko 100 miliona ženske djece biva prenatalno ili natalno ubijeno, zbog preferencije muške novorođenčadi, 140 miliona djevojčica genitalno osakaćeno.
Prepoznajemo li, opet metaforički, ali i doslovno, našu stvarnost u ovim, koliko god groznim, ipak suhoparnim statistikama?
Ko je ono napisao da „zlo pobjeđuje, kad dobri ljudi ne čine ništa“?
I ti dobri, nakon nečinjenja, ostaju li i dalje dobri ili „dobri“ – gdje su granice našega morala prešućivanja, potiskivanja, uljepšavanja i laganja sebe i drugih?
Iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena. No pitanje je: koliko koraka iza? Tri? Trideset tri? Ili je u photoshopu poništena na pravu mjeru – do nevidljivosti.
Pitajte to onog patrijarhalnog nasilnika, pećinara s toljagom u ruci, s početka priče…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera