Oglasi

Od pljački i zatvora do miljenice publike

Olivera Ćirković, osuđivana bivša članica kriminalne grupe Pink Panter, sa svojom je knjigom bila zvijezda sajma knjiga Interliber i medija.
Olivera ĆirkovićStotine ljudi su prilazili Oliveri Ćirković, fotografirali se s njome, žicali autograme i kupovali njezinu hit-knjiguEPA

Kažu da je karizmatična. Zovu je "žena zmaj". Također kažu da je „žena s planom“. Opisuju je kao „vitku ženu, sportskog stava, pomno sređenu“.

Ona će za samu sebe reći da je lukava, da je u njenom slučaju najvažnija „ženska prefriganost“. Slika, piše i redovito trči. Definitivno nije obična žena.

Čovjek bi isprva, ne znajući o kome je riječ, pomislio da se tu opisuje neka koroporativna menadžerica, žena na čelu neke uspješne kompanije koja ruši sve ovdašnje muško-ženske stereotipe, jedna od onih s naslovnih stranica mjesečnika za poslovnu elitu.

Ali ne, riječ je o Oliveri Ćirković, ženi koja je doista bila uspješna u svome poslu koji pak nije imao veze ni s korporacijama ni s mendažmentom, bar ne u doslovnom smislu te riječi.

Menadžerica iz lopovske družine

Ćirković je bivša košarkašica, ali i bivša pljačkašica i robijašica, članica, čak i šefica (menadžerica!) jednog od ogranaka zloglasne pljačkaške družine „Pink Panter“ sastavljene od lopuža s ovih prostora specijaliziranih za krađe zlata, dragulja, skupocjenih satova i sličnih dragocjenosti.

Tu su lopovsku družinu i njene „pothvate“ mediji sladostrasno gurali u prvi plan jer njihove pljačke, tobože, imaju taj fascinantni filmski siže i bjelosvjetsku rafiniranost koja poslovično golica provincijalnu maštu „običnog“ čovjeka

Iza Ćirković je, imadosmo prilike doznati u zadnje vrijeme iz srpskih i hrvatskih medija, 116 teških krađa te barem tisuću stinih pljački, odrobijanih sedam i pol godina od ukupno joj dosuđenih 32 godina zatvora, 500 milijuna dolara vrijednosti opljačkanog blaga, dva filmski izvedena bijega iz grčkih zatvora...

Navodno je upravo ona smislila način pljačke kada se lopovi zabijaju autombilom u izlog zlatarnice ili neke druge trgovine skupocjenom robom pa ekspresno pelješe istu.

Sve to, a i mnogo više, saznali smo, dakle, o Oliveri Ćirković koja je nedavo objavila i autobiografsku knjigu „Ja, Pink Panter“ u kojoj se, kaže, ogolila do kraja opisavši bez sustezanja svoj turbulentni život kriminalke.

Kriminalom se, kaže također, više ne namjerava baviti već se posvetiti edukaciji mladih i usmjeriti ih na pravi put.

„Suština hrabrosti je biti protagonist svoje priče. Negdje sam pobijedila, negdje izgubila, ali borila sam se“, kazala je u jednom nedavnom intervjuu iz kojeg bi neupućeni čitatelj teško razaznavao radi li se doista o okorjeloj kriminalki ili top menadžerici uspješne kompanije kojoj je, eto, stres zamalo došao glave pa je odlučila „malo usporiti“ i promijeniti životne navike.

Kratak put od zatvora do rubrike kulture

I tu dolazimo do srži priče. Nakon što je svojom životnom pričom sažetom u knjiški bestseler osvojila Srbiju, Ćirković je isto uspjela i u Hrvatskoj.

Bila je jedna od najvećih, ako ne i najveća zvijezda nedavno održanog sajma knjige u Zagrebu, Interlibera, što više govori o publici nego o njoj samoj.

Stotine ljudi su joj prilazili, fotografirali se s njome, žicali autograme i, ono najvažnije, kupovali njezinu hit-knjigu. Dobila je i popriličan prostor u ovdašnjim medijima.

Gostovala je ili su prilozi o njoj emitirani u udarnim informativnim emisijama, a jedne visokotiražne novine (danas je, zapravo, točnije reći - najveće malotiražne) objavile su intervju s njom u – rubrici kulture!

Da bi se dospjelo u tu, u ovdašnjim medijima inače devastiranu rubriku, očito je dovoljno objaviti kakvu god knjigu.

Na jednoj komercijalnoj televiziji na telopu ispod njenog imena pisalo je „pljačkašica i spisateljica“ što razotkriva svu bijedu domaće posttranzicijske stvarnosti u kojoj su nekad znane društvene vrijednosti cinično i s puno prezira šutnute u zapećak.

Očito je od grčkih zatvora do hrvatskih sajmova knjiga, udarnih televizijskih termina i novinskih rubrika kulture vrlo kratak put.

Da se razumijemo, Olivera Ćirković u tome je ponajmanje kriva. Ona je svoju nesumnjivo uzbudljivu životnu priču pretočila u knjigu i legitimno je objavila. Njezina je priča dostojna filma ili serije - znate ono „based on a true story“ – i kao takva naći će put do publike.

No, Ćirković koja legitimno promovira svoju knjigu ipak bi trebala biti temeljito skenirana i carinjena prije ulaska u glavnostrujaške medije, one koji oblikuju javno mnijenje i stoga nose teret odgovornosti za ono što objavljuju i emitiraju.

Životna priča jedne dobrovoljno umirovljene elitne balkanske lopuže, koja je robijala i bježala iz zatvora, a danas poručuje preko širom joj otvorenih medija da u svome životu „ništa ne bi mijenjala“ ni po čemu ili po vrlo malo čemu zaslužuje pažnju široke javnosti.

Naprosto je zabrinjavajuća ta nekritička, gotovo hvalospjevna recepcija Ćirkovićeve u medijima. Jest, reći će na komercijalnim televizijama, mi prodajemo publici ono što je zanimljivo, a ne relevantno. A Ćirković je svojom knjigom i prašinom koju je podigla pokazala da je iznimno zanimljiva „roba“.

No, isto tako tim se medijima može vratiti lopticu pitanjem: Bismo li mi uopće znali za nju da nije vas? I sjetiti se rečenice iz posljednjeg romana pokojnog Umberta Eca „Nulti broj“ u kojem na jednom mjestu kaže: „Novine poučavaju svijet kako treba misliti.“

Mediji i urednici kao inspektor Kluzo

„Najvažnije mi je da su me shvatili mladi, koji mi se javljaju preko društvenih mreža. Nisu mi slali poruke tipa ‘ajmo negdje zajedno napraviti pljačku’, nego suprotno, shvatili su što im želim prenijeti. Ne želim promovirati kriminal, nego u njima probuditi blagu anarhiju, šarmantnu ljevicu, bunt. Svaki mladi čovjek širokog uma mora biti barem malo buntovan“, kaže.

U tome jest poanta. Ona se ne obraća polusnenim penzionerima pred ravnim ekranima koji se prenu tek kada reklame prekinu epizodu turske sapunice.

Ne obraća se ni sredovječnim konformistima koji utrnuli od posla spavaju na kauču poslije ručka pokriveni novinama s njneim intervjuom u rubrici kulture.

Možda se obraća frustriranim kućanicama kojima su najbolje godine života proletjele poput tri najnapetije sezone američke krimi-serije s forenzičarima.

Ne, priča Olivere Ćirković medijski se prosljeđuje mladima, djeci – štono bi ona sama rekla. Djeca će nam je fascinirano gledati i slušati, neki se i zaljubiti u tu pinkpantericu.

Čut će njenu priču i, bez obzira što im ona poručuje da to ne čine, iz nje će vjerojatno izvući najnapetije dijelove: Hajmo probat, zvuči preuzbudljivo! Prekul! Supernešto! Rolexi, dragulji, zlatne ogrlice, narukvice... Huh! Poslije ćemo u životu imati dovoljno vremena okajavati grijehe i nalaziti ispravan put.

Sve je to okej, što se njenog spisateljstva tiče. No, kakav opipljiv dokaz o prosvjećenju mladih i nepopulariziranju kriminala zasad nudi osim knjige u kojoj Ćirković opisuje svoje pljačkaške dane i tvrdi da „ništa ne bi mijenjala“?

Mediji su je naprečac rehabilitirali i od nje napravili karizmatičnu junakinju svojevrsne balkanske inačice „Oceanovih 8“ iz čije se priče redukcijom dobije slika uspješne žene.

A kada se netko, poveden njenom pričom, upusti u nekakvo pinkpantersko razbojstvo, nadajmo se da mediji i urednici neće tada reagirati kao sada.

Poput inspektora Kluzoa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.