Od prvog plesa do danas: Čarolija igre

Ples će nadživjeti sve, jer je bio i bit će univerzalni metod komunikacije koja ljude spaja, a nikako ne razdvaja (AP)

Već 35 godina se širom svijeta 29. april obilježava kao Svjetski dan plesa. Mnoge zemlje će ponovo ritmom i duhom pokreta proslaviti život. Obrazovne politike mnogih evropskih zemalja na ovaj dan ciljano plesom zbližavaju učenike/učenice. Takmičenjem u plesu, ili  radovima kroz eseje, ili kroz crtanje pokazuje na taj dan svoje talente. 

Čarolija  igre

Ples je bio i ostao sastavni dio čovječanstva od pamtivijeka. Općenito, svaka kultura se i rodila kroz igru, jer je igra stvaralački impuls, sloboda, pronalazački duh, mašta i disciplina u isto vrijeme. Igrom, pokretom i muzikom ljudi su od davnina iskazivali različita emotivna stanja: žalost, veselje…

Države, kraljevstva, carstva su propadali, ali ples je opstao u svim vjekovima. Jer, magija igre uvijek i iznova je osvajala nove kulture i civilizacije. Čarolija igre, pokreta i muzike i danas je neodoljiva, šarmom će uvijek, opet i iznova osvajati buduće, neke nove generacije.

Ples je u cjelini umjetnost, jednim dijelom reproduktivna, a drugim stvaralačka. Jer, čovjek kroz ples je doživljavao i još doživljava sopstvenu individualnost, jer to je njemu sredstvo za isticanjem i samopotvrđivanjem.

Ples je u svojim počecima bio motorička reakcija na pojačano veselje, igra više snage koja se ispoljava u ritmički skladnom kretanju. Općenito govoreći, ples je tokom svog egzistiranja kroz istoriju svijeta, kao i kroz povijest pojedinih naroda i kultura, bio utkan u legendarnu i mitološku tradiciju, povezujući istovremeno duhovni i tjelesni aspekt pojedinca i skupine, mistično i osjetilno-taktilno.

Pokretom, tj. govorom tijela, čovjek od davnina nešto: najavljuje, pokazuje i izražava. A, i sama riječ ples (staroslav. Plasati-što znači gaziti, engl. Dance, franc.Danse, njem. Tanz. italij. Danza) znači ritmom sređeni i oblikovani slijed pokreta tijela.

Prvi plesovi čovječanstva

Pretpostavlja se da su prvi, svjesno organizirani plesovi čovječanstva bili plesovi sa motivima religije i magije. Sačuvani pećinski crteži kamenog doba otkriveni su na različitim kontinentima, a upravo oni svjedoče o postojanosti prahistorijskih plesova.

Praoblik grupnih plesova s motivima religije i magije bilo je kolo (začarani krug), koje se vodilo oko božanskog lika, simbola ili totema; kako bi okolni plesači umilostili nadnaravna bića ili zagospodarili njima.

Za ljude prvobitne zajednice razmnožavanje je bila sveta dužnost, pa su mnogi plesovi ove kategorije bili posvećeni magiji plodnosti. Najstarijim oblikom grupnog plesa smatraju se plesovi zavođenja i osvajanja drugog spola. A, zar se promijenila suština igre? Pokretom, mimikom zavodilo se i tad, sad, i uvijek će i ubuduće.

Kasnije, zbog potrebe za opstankom, pojavili su se i plesovi sa motivima borbe. U tom praobliku plesa osnovni cilj je bio održati vještinu ratovanja. Plesovi sa motivima životinja su proizilazili iz nagona čovjeka za oponašanjem, svrha im je bila raznovrsna i složena.

Logički posmatrajući, lako je uočiti da su ovi arhitipovi plesa sa motivima životinja bili prisutni i kod starih indijskih plesova, a dalje pod njihovim uticajem razvijali su se i kod azijskih naroda, kao: „demonski“ plesovi lama na Tibetu, „egzorcistički“ plesovi na Cejlonu, „ekstatični“ na Baliju.

Npr. jako je zanimljiva igra Barong sa Balija. Barong igra je komplikovana priča sa velikim brojem izvođača, ona pokazuje uticaje epova Ramajane i Mahabharate. Barong je lavlja figura koja je vjerovatno došla iz Kine u prethistorijsko doba. Ova Barong igra se i danas izvodi u krugu. Kao i kod prethistorijskih plemena.

Sigurno se pitate zbog čega krug? Jer, on potiče od religioznih rituala. Krug je bio i ostao prirodan oblik koji stvara osjećaj zajedništva i koncentracije kod ljudi.

Anatemisanje duha

Duh srednjeg vijeka nije bio pogodan za cvjetanje svjetovne umjetnosti, a igre pogotovo. Igračice su bile kažnjavane kao vještice, a zabavljači progonjeni i sakaćeni. Čak je i Toma Akvinski u XIII stoljeću tražio milost za njih.

Ali nova religija u borbi za opstanak, ali i za vlast, ne progoni samo igrače, već i dramske pjesnike, ponajviše glumce-mimičare. Uprkos crkvenoj hajci, ipak se u vijeku „mračnjaštva“ i vjerske zatucanosti plesalo. Ni zabranama se igrački nagon naroda nije mogao sputati.

Medijavističko crkveni odnos prema plesu je karikaturalno grotekstan. Sam progonitelj je zapravo njen mecena. Jer, u samoj crkvi se igralo od prvih vjekova hrišćanstva, pa sve do XVIII st., a sporadično i do danas.

Igru je zvanično u crkvu uveo Gregorije Taumatus. Tako je u Francuskoj crkvena igra bila najpopularnija u praznicima sv. Nikole i sv. Katarine. Iako je odgana iz crkve, ova igra se smjestiIa po gradskim ulicama. A, zašto to Crkva počinje da proganja Igru? Odgovor je jasan – zbog prevlasti i moći. Borba i zabrana protiv plesa nastavlja se kroz cijeli srednji vijek, pa i kasnije.

Tako je u Parizu 1189. godine bilo zabranjeno igrati u crkvi, po groblju i procesijama. Protivnici igre bili su pape: Gregor i Zaharije II; protestantski reformatori: Kalvin, Hus i dr.

Igra, pjesma i muzika su bile omiljene kod Južnih Slovena. Bile su rasprostranjene po čitavoj južnoslovenskoj teritoriji, ali i na njenom najzapadnijem dijelu. Pjesma, muzika sa igrom bila je živa svuda, u Bosni, Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji. Ono po čemu se srednjovjekovna igra razlikovala od starovjekovne jeste u pojavi parovne igre (zajedničke igre čovjeka i žene posebno izdvojene od ostalog igračkog kolektiva u kolu). Mada se igra u kolu zadržala kao narodska seoska. Kolo kao motiv prisutno je i na srednjovjekovnim stećcima.

A, šta to prikazuju kola sa stećaka?

Svako se opet može dalje zapitati, da li su to klasična narodna kola ili su to kultni prikazi, ili su u pitanju plemićke „niske igre“ (bassa danza)? Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Poznato je oko devedeset spomenika sa likovnom predstavom kola. Njihova rasprostranjenost uglavnom je ograničena na humsku zemlju. Obično se prikazuju kao: muška, ženska ili mješovita kola u kojem se plesači drže za ruke i igraju.

Neka su živa, dinamična, što se vidi po položaju nogu i nagibu tijela, a većina ih je prikazana kao da su mirna, svečana, skoro statična. U okolini Stoca i Nevesinja često je na stećcima prikazan i kolovođa koji jaše na jelenu. A u nekim kod Mostara u zapadnoj Hercegovini prikazano je i bilo kolo u kojem kolovođa nosi obruč. Na žalost to kolo odavno ne postoji.

Inače, sam pojam kola veže se i za pojam kruga. Zbog analogije spomenut ću i to da se i u starom Rimu zabranjivalo djeci tjeranje obruča i igre sa obručem, sa prvim smirajem dana. Sam obruč, tj. krug je tretiran sunčevim dvojnikom koji sakuplja snagu i miruje noću. Zapravo, većinom igre i počinju u krugu.

Čak je i kod Ilira bio prisutan kult Sunca, a kolo je ples koji je bio povezan s „kruženjem sunca“. Prvi maneken plesa bio je (može se vidjeti i na spomenicima) bog Silvan tj. Vidasus. I ples u krugu mevlevijskih derviša također predstavlja okretanje oko sunca, njihov ples oponaša kretanje planeta. Krajnji cilj svakog derviša je zapravo spajanje sa Bogom.

Krug predstavlja kosmičko poimanje vremena i vječitu cikličnost života, smrti i ponovnog rađanja i zaštićen prostor od zlih demona i duhova. Uostalom, ta nekadašnja igra u krugu koja je bila najčešće ceremonija religioznih rituala kod mnogih kultura u prošlosti i danas je prisutna (u folklornim igrama, pa i u baletu). Krug predstavlja zaštićen prostor u kojem je igrač siguran i gdje prema pravilima igre ne gubi.

Ples u doba Osmanlija

Islam i Osmansko carstvo su ples smatrali štetnom i degradirajućom profesijom. Iako je bio osuđivan, on je ipak svojom egzaltacijom i snagom opstao. Seljaci izoliranih sela su bili ti koji su omogućili njegovo dalje trajanje. Oni se nisu dali ukrotiti, ignorirali su zabrane, a plesom nastavili izazivati vlast.

Zahvaljujući migrantima koji su stizali na Anadolijski poluotok u periodu preko dvije hiljade godina, ples je postao dio kulturnog života osmanlijskog stanovništva. Migranti su bili predstavnici različitih civilizacija (Hetiti, grčki Frigijci, Lidijanci, Isauirianci, Kospodijanci, Bizantinci). A, najbolji svjedok i pokazatelj postojanja plesa u Osmanskom Carstvu su minijature slikara Levnija. Tako jedna njegova minijatura iz Surname Ahmeda III (1703-1730) prikazuje dječake kako plešu na vodi.

Međutim, neutvrđeno je još kada je tačno nastao ovaj ples. Jedino što se zna jeste da je izvođen za vrijeme festivala u Istambulu. Pouzdano se zna da su plešući dječaci i djevojčice bili priznata institucija širom Bliskog istoka. Muslimanskim ženama je bilo dozvoljeno jedina zabava među ženama. Pa su njih počele zabavljati u zatvorenim prostorijama bez pristupa muškaraca Chengi plesačice. Jedan od rekvizita ovih plesačica bio je svileni šal. Chengi su svakako izgradile umjetnički stil koji je i zapravo i korijen mnogih pokreta u današnjem trbušnom plesu.

Pošto je bilo zabranjeno plesati u javnosti, ples se preselio u zatvorene prostorije. I tako je rođen egipatski kabaretski stil. Već na prijelazu stoljeća dobio je zvanično naziv trbušni ples. I u samoj Bosni ples je bio prisutan i u kućama Sarajevskih sefarda. Najčešće je izvođen tokom vjenčanja. Osobit mehlem za oko i dušu stanovništva osmanskog perioda bio je sufi ples. Danas na zapadu poznatiji kao „ples vrtećih derviša“. Svake godine turski grad Konja okuplja oko milion posjetitelja.

Oni dođu da posmatraju izvedbu ovih mističnih ceremonijalnih plesova, koje derviši izvode u čast svog velikog učitelja, islamskog mistika i filozofa Mevlane Dželaludina Rumija. Okupljanje traje više dana u čast ovog osnivača derviškog reda mevlevija. U noći 17. decembra poznatu kao Noć nevjeste ples sema doživljava svoju kulminaciju. U kulturi naroda Anadolije „Noć nevjeste“ se slavi više od 700 godina. Ova noć se najprije organizirala u Indiji u sjećanje na velike arife i hakime, trajalo je od 3 do 5 dana.

Ples je kroz stoljeća poprimio različite forme, iako je zabranjivan, on je i do danas opstao. Ples će nadživjeti sve, jer je bio i bit će univerzalni metod komunikacije koja ljude spaja, a nikako ne razdvaja.

Izvor: Al Jazeera