Piše: Miroslav Filipović
Vjerujem da nema zemlje bez nekog svog trga na kojem se sažima njezina slavna prošlost i na kojem se lokalna povijest ili stvarala ili pretvarala u farsu. Ima, naravno, i zemalja, ali mnogo manje, na čijim su gradskim trgovima odigrani događaji koji su ispisivali ne samo lokalnu već i mnogo širu, uzbudljiviju i nerijetko krvavu povijest.
Uzmimo, na primjer, ove naše zemlje na kojima se početkom devedesetih zavrtio karusel nacionalnih revolucija, a zatim i ratova za nezavisnost. Počinjale su na trgovima koji su u to vrijeme bivali pretijesni. Okupiti stotinu tisuća ljudi moglo se k'o od šale. Bila su to nemirna vremena u kojima se funkcija trga ostvarivala u svoj punini.
Licitiranje brojkama
Sada su vremena ponešto drugačija i – možda se isprva ne čini tako – trg, onaj glavni gradski, više nije što je bio prije 15 ili 25 godina. Kada je u jesen 1989. godine na tada još Trgu republike u Zagrebu Prljavo kazalište odsviralo onaj slavni koncert, kada je potom HDZ pobijedio na višestranačkim izborima, kada je vraćen spomenik banu Jelačiću (a s njim i stari naziv trgu), kada je po povratku iz New Yorka nakon prijema Hrvatske u Ujedinjene nacije Franjo Tuđman uskliknuo „Imamo Hrvatsku!“, kada su dočekani vojnici nakon okončane „Oluje“, kada su građani ustali za obranu lokalnog Radija 101, kada su se nakon osvojenog trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u nogometu 1998. vratili „Vatreni“… uvijek je u tim prigodama bilo dovoljno reći da je „trg pun“.
Nisu se prebrojavale „duše“ niti previše licitiralo njihovim brojem. Sadašnja komešanja na trgu – prosvjedi, koncerti, politički skupovi, dočeci ovjenčanih sportaša i slični povodi nemaju više nekadašnju mobilizacijsku silinu. Nema više masovki kakvih je bilo onomad.
Interesi su rasparčani, društvene skupine fragmentirane, zanos je ocvao. Skupove, bilo slavljeničke ili prosvjedničke, njihovi će organizatori i dalje nazivati veličanstvenima, pa ushićeni vidjeti i pedeset tisuća tamo gdje se jedva skupilo pet tisuća ljudi, ali nekadašnje lakoće okupljanja ljudi na trgovima i ulicama više nema.
Nedavno su prosvjednici iz Savske 66 u Zagrebu, stopostotni ratni vojni invalidi koji već dvjestotinjak dana logoruju pred Ministarstvom branitelja tražeći ostavku resornog ministra, održali skup na glavnom zagrebačkom trgu. Skup je završio koncertom Marka Perkovića Thompsona, a u trenutku njegovog izlaska na pozornicu, na Trgu bana Jelačića prema procjenama policije bilo je petnaestak tisuća ljudi. Organizatori su, međutim, odlučno tvrdili da ih je ondje bilo čak 60.000, pa je medijsko prepucavanje oko broja okupljenih trajalo danima.
Nije trg što je nekad bio
Teško se i sjetiti kada je neka politička stranka, barem u Hrvatskoj, održala predizborni skup na najvećem zagrebačkom trgu. Sada se biraju oni manji, tobože prisniji trgovi gdje se željeni dojam gužve i ispunjenosti lakše postiže. Danas održavanje skupova na najvećem trgu izlaže kandidate i političke stranke vrlo vjerojatnoj blamaži.
Doduše, dobro podešeni kadar televizijskih kamera još i može „stvoriti“ gomilu koja to nije, a ugođaj događaja učiniti dojmljivijim nego što jest, ali gorki okus ostaje. Masovni skup, u onom najdoslovnijem smislu, (p)ostade reliktom prošlosti.
Oni već spomenuti prosvjednici iz Savske 66, na već spomenutom skupu zaprijetili su aktualnoj vlasti da će, ako ne udovolji njihovim zahtjevima, uskoro krenuti na Markov trg, gdje stoluju Vlada i Sabor. „Ako dođemo tamo, netko će morati otići“, poručili su s jasnim prizvukom prevrata. Štoviše, najavili su da će ondje postrojiti i ratne jedinice, što već ima opasan miris vojnog udara.
No Markov trg je izolirani prostor na zagrebačkom Gornjem gradu (na koji se, metaforički i doslovno, izdigla državna vlast), a do kojeg se stiže uskim ulicama i još užim prolazima poput Kamenitih vrata. Može se do tamo i uspinjačom, ali tako se ne ide rušiti vlada ni u Skandinaviji.
Markov trg naprosto nije formatiran za prevrate. Na tom prilično pustom prostoru kojim prolaze tek limuzine dužnosnika i grupice stranih turista, za mandata prošle, HDZ-ove vlade čak je bilo zabranjeno okupljanje. Sada je ono dozvoljeno, i to od osam do 22 sata, ali za najviše 1.500 ljudi.
U Hrvatskoj Markov trg potvrđuje tvrdnju američkog novinara Matta Forda koji u svom tekstu „Diktatorski vodič kroz urbani dizajn“, objavljenom lani u časopisu The Atlantic, kaže kako su vlasti posvuda i još davno „upotrijebile urbano planiranje kao jedno od svojih glavnih sredstava za obeshrabrivanje demokracije.“
Ima majdana za megdana
Bacimo nakratko pogled u svijet, gdje su glavni trgovi često bili poprišta velikih pobuna, ali i pokolja. Gdje je bilo mjesto giljotini nakon Francuske revolucije, ako ne na glavnom trgu? Jakobinci su središnji pariški Trg kralja Louisa XV smjesta preimenovali u – kako bi drugačije – Trg revolucije i ondje neistomišljenicima ili otpadnicima odrubljivali glave. Kada je teror prestao, preimenovan je u Trg Concorde, kako se i danas zove.
Ima li, pak, krvavijeg primjera od pekinškog Tiananmena ili Trga Velikog mira koji je ostao zapamćen po pobuni studenata ugušenoj u krvi 1989. godine? Ni danas još nije poznat točan broj pobijenih studenata i građana koji su ustali protiv loše ekonomske politike i političkih nesloboda. Službeno, ubijenih u toj pobuni bilo je 36. Neslužbeno – na tisuće! Glomazni Tiananmen je krvava mrlja na licu Kine koja se i danas skriva od svijeta.
Iz arapskog jezika korijen vuče riječ „majdan“ koja na ukrajinskom znači glavni trg. Glavni trg u Kijevu službeno nosi naziv Trg nezavisnosti (Maidan Nezalezhnosti), ali ga nakon velikih demonstracija uprizorenih 2004., a naročito prošle godine, pamtimo samo kao Majdan. I na tom se golemom trgu prolijevala krv dok je narod rušio vlast.
Šikljala je i na istanbulskom Taksimu, gdje su protuvladine demonstracije u više navrata završavale neredima, nasiljem i policijskom represijom.
Po sličnim prizorima poznat je još jedan voluminozni trg, Tahrir u Kairu koji je svojom pomalo zastrašujućom prostranošću omogućio egipatske revolucije 1919. i 1952. godine, kao i onu najveću ali, po mnogima, i nedovršenu revoluciju 2011. kada je okončan 30-godišnji režim Hosnija Mubaraka.
Sličnu priču, u nešto manjim urbanističkim dimenzijama, priča i glavni trg u Tripoliju – za vrijeme Gaddafijeve vladavine nazvan Zelenim trgom, a nakon njegovog svrgavanja preimenovan u Trg mučenika.
Ako, pak, igdje višak javnog prostora toliko guši svojom „prozračnošću“ onda je to glavni trg u Pyongyangu, nazvan po „dragom vođi“ Kim Il-sungu, prostor koji svojom veličinom istodobno veliča kult Vođe i, kako već reče citirani Ford, obeshrabruje ikakvu primisao na demokraciju.
Masovni skupovi na društvenim mrežama
Možemo tako nizati primjere trgova koji su funkcionalno služili ili stvaranju demokracije ili njezinom obeshrabrivanju: Vaclavski trg u Pragu (na kojem se 1969. u znak protesta protiv sovjetske invazije spalio student Jan Palach), Trg Azadi u Teheranu, Decembarski trg u Sankt Petersburgu, atenska Syntagma, temišvarski Trg pobjede odakle je 1989. krenula pobuna rumunjskog naroda protiv diktature koja je potom kulminirala krvavim pogubljenjem Ceausescua u Bukureštu… No, vratimo se u domaću stvarnost.
Bez obzira na svoje višestruke uloge, kao susretišta i trgovišta, mjesta ustoličenja i pogubljenja, susreta i prevrata, javnog dijaloga ili monološke vike s uzdignutih položaja (obično prozora ili balkona iznad svjetine) danas su trgovi mnogo manje napučeni nego što bi po svojim funkcijama i kapacitetima trebali biti. Njihovo mjesto i ulogu uvelike su preuzeli trgovački centri, ali i društvene mreže na internetu.
Kada se putem Facebooka ili Twittera pozove ljude na nekakav skup ili prosvjed, izgledno je da će ih tisuće to lajkati i klikovima potvrditi svoj dolazak, ali da će ih se ondje doista skupiti upola manje, možda ni toliko.
Danas su najmasovnijim okupljalištima postale društvene mreže gdje se komforno i do mile volje može galamiti i prolijevati žuč. Isto je, bez obzira na krizu, i s aseptičnim prostorima shopping-centara izmještenih na gradske periferije. Oni su preuzeli funkciju trga.
Izvor: Al Jazeera