Piše: Edin Krehić
Još 10, 9, 8…
Štoperica je odbrojavala uoči lansiranja Al Jazeere Balkans. Bio je 11. 11. 2011. godine.
“Kada gledate Al Jazeeru i čitate je na webu, samo jednu stvar nikada nećete uraditi”, rekao je nekolicini nas direktor vijesti i programa Al Jazeere Balkans Goran Milić taj dan, dok smo planirali i spremali vijesti.
Koju?
“Nećete se nasmijati!”
Čak ni to nije smiješno. Ali jeste savršena definicija, ne TV kuće u kojoj radimo, već svijeta i vremena u kojem živimo.
Zgledali smo se i nastavili. Na monitorima okačenim u sobi gdje smo sjedili u Sarajevu, tekle su uživo vijesti Al Jazeere Arabic i Al Jazeere English. Smjenivali su se snimci koje su radile naše kolege s terena: eksplozije granata, krvave ulice… Bio je to rat uživo.
Pored, čekao je da zasvijetli još jedan veliki zidni displej, na kojem samo što nije krenulo emitovanja Al Jazeere s Balkana.
Odbrojavanje je trajalo: 7, 6…
I u tih nekoliko sekundi meni se premotao film u glavi dvije decenije unazad, kada sam, s nepunih 20 godina, igrom sudbine, dobio priliku biti ratni reporter, u rodnom gradu.
Riskiranje života
Obično, novinari maštaju zadužiti šljem i pancir na kojem krupno piše PRESS i izvještavati iz nekog rata. Spremni su riskirati život da naprave snimke i donesu priče koji će svijetu otvoriti oči. Da zorno prikažu ko gine, ko je ubica, a ko žrtva.
Na Balkanu, nismo morali ići nigdje ranih 90-ih. Rat je došao na naša vrata. I pamtim ga kao da je bio juče. Radio sam tada u Oslobođenju, gdje sam pred dolazak na Al Jazeeru bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika i šef DESK-a. Svjedočio sam masakrima koje naprave granate na ulici punoj ljudi ili u redu za vodu iz cisterni, jer su česme presahle, pisao o djeci ubijanoj i ranjavanoj snajperima dok idu u škole organizovane po podrumima, obilazio rijetke štandove sa hranom prošvercovanom u grad, čije su se cijene mogle porediti sa koštanjem krvavih dijamanata. Život je bio najjeftiniji, baš kao i sada diljem svijeta.
Kada bi izašla reportaža, posljednji novac iz džepa otišao bi za kupovinu nekoliko primjeraka novine, da je podijelim prijateljima i komšijama.
Moja supruga često kaže da previše pamtim i da sam, valjda, stoga u stanju napisati knjige.
Znam.
Još mi je u glavi svaki, pa i najsitniji detalj iz života: od rečenice “laku noć Dubrovniče, laku noć Dubrovčani, laku noć svoji moji snovi, onako neobavezno”, koju sam objavio kao srednjoškolac od 17 godina u omladinskom listu Sigma u tekstu posvećenom najljepšem hrvatskom gradu na jadranskoj obali, te 1991. godine, do svake rečenice izgovorene na intervjuima za posao u Al Jazeeri pred velikom komisijom iz Dohe.
Pamtim i svaku ulicu i ljude koje sam intervjuisao u rubnim sarajevskim naseljima, gdje su živjeli na prvoj liniji fronta, pamtim i kada sam osuđen na godinu zatvora zbog pisanja o švercu Kurdima kroz BiH, pa me na kraju oslobodio Vrhovni sud…
Pamtim dugotrajnu obuku s trenerima iz Dohe i svijeta okupljenim u Sarajevu mjesecima prije lansiranja i njihove savjete… Pamtim ljude koji više nisu s nama, ali se srećemo i dalje, jer mali je svijet… Pamtim i svaku zajedničku proslavu sa kolegama, ponajprije s weba i zajednička druženja na kojima bi priča opet otišla na posao i šta to sve još možemo uraditi, što je valjda znak da želimo bolje.
Potresni snimci
Pamtim i svaki detalj tokom pravljenja naših specijala Srebrenica 360 i Sarajevo pod opsadom, koje je web Al Jazeere Balkans uradio i na engleskom, arapskom i turskom, pa ih je na udarnim mjestima objavila cijela mreža…
Pamtim i koliko mi je bilo krivo kada neka strana TV stanica odbije prikazati snimke iz ratne BiH s objašnjenjem da su previše krvavi i da bi uznemirili gledaoce, tamo u nekoj mirnoj zemlji, gdje vršnjaci razmišljaju šta će obući tu noć pred izlazak, ili ko će osvojiti nacionalno prvenstvo u fudbalu.
Sada smo mi ovdje u prilici razmišljati o odjeći i sportu, dok negdje drugo ljudi ginu i gladuju.
Znam, uvijek će biti tako. Uvijek će neko misliti o modi dok drugi oplakuju mrtve.
A, mi, sve što možemo je – pošteno izvijestiti o tome.
I kada god objavimo potresne snimke, na koje obično stavimo upozorenje – UZNEMIRUJUĆE, padne mi na pamet rečenica Georgea Orwella (1903 – 1950.): „Novinarstvo je pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, sve drugo su odnosi s javnošću.“
Odbrojavanje se bližilo kraju: 5, 4, 3…
Znam, mnogi režimi, ali i vlade koje vole da ih nazivaju demokratskim, često ne žele vidjeti ono što Al Jazeera prikazuje punih 20 godina. Jer, snimci i priče naših novinara iz središta, često tamo gdje zemlja gori, gotovo da su pripremljene optužnice za zločine i ubistva diljem svijeta. Zato su novinari, snimatelji i drugi djelatnici Al Jazeere ubijani, hapšeni, zatvarani, osuđivani na doživotni zatvor…
Kada vidite snimke, popularne na društvenim mrežama, slične videoigrici, kako raketa izlijeće iz borbenog aviona i zabija se negdje na zemlju, vi ne osjetite vjetar koji se tog trena podigne okolinom, niti čujete fijuk i eksploziju od kojeg žele puknuti bubnjići, niti osjetite kako zemlja drhti…
Na tom snimku se ne čuje krik ljudi, koji niko ne želi čuti.
Ti ljudi su naši sagovornici.
Počele su vijesti
Odbrojavanje je završavalo: 2, 1…
Jesu li kolege sa Arabica, Englisha i ostalih dijelova mreže, nakon priprema i treninga, ovako odahnuli kada su lansirani?
Stigao sam pomisliti na rečenicu italijanskog književnika i urednika Uge Ojetija (1871-1946.): “Novinar je jedini pisac koji se, kad uzima pero, ne nada u besmrtnost.”
Stigao sam pomisliti i na ljude koji će biti glavne uloge naših priča, koji su bez nade u besmrtnost…
Odbrojavanje je završeno…
Počele su vijesti…
(Priča je objavljena u knjizi povodom 20. godišnjice pokretanja Al Jazeere u Dohi.)
Izvor: Al Jazeera