Odlazak čovjeka koji je donosio radost

Bejtović je 1953. godine postao član Pionirskog pozorišta, današnjeg Pozorišta mladih (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Nihad Kreševljaković

“Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je!” (Antoine de Saint-Exupery, Mali Princ)

Rođen je 1942. u Sarajevu, a od 1953. godine postaje članom tadašnjeg Pionirskog pozorišta koje će izrasti u današnje Pozorišta mladih. Tačnije, od 1967. Sead Bejtović stekao je status profesionalnog glumca. Brojne generacije naših sugrađana svoja prva teatarska iskustva stekli su družeći se baš sa Seadom Bejtovićem. Pojavljivao se u ulogama brojnih junaka iz dječije literature kao što je: Palčić, Pinokio, Mačak u čizmama, Junaci Pavlove ulice, Tom Sawyer i brojni drugi.

Pored uloga u predstavama za djecu, Bejtović se dokazao kao glumac širokog spektra, pa je tako ostvario i uloge brojnim drugim predstavama igrajući od komedija do avangardnih komada. Igrao je od Kralja Ibija, Prospera u Šekspirovoj Buri, Muselima u Selimovićevom Dervišu i smrti, Pistetra u Aristofanovim Pticama do fanatastične uloge u komadu Almira Imširevića Kad bi ovo bila predstava. Festival MESS dodijelio mu je 2007. godine ‘Zlatni lovorov vijenac’ za doprinos umjetnosti teatra. Ljudi, a među koje spadam i sam, Seada Bejtovića sjećaju se kao profesionalca, ali i kao dobrog čovjeka, otvorenog i širokog pogleda. U oproštajnoj poruci na svom Facebook profilu pisac Almir Imširević je napisao: “Dragi Sejo, hvala na radosti koju si nam poklanjao. Počivaj u miru, prijatelju!“

Na naslovnicama širom svijeta

Sead Bejtović spada među pionire radijskog i televizijskog dramskog stvaralaštva. U svojoj dugogodišnjoj karijeri Sead Bejtović je ostvario i brojne uloge u igranim filmovima, TV filmovima i serijama. Po prvi put se pojavljuje u TV filmu Trag snimljenom 1974. godine.  Već 1979. godine pojavljuje se u kultnoj TV seriji Tale kao kapetan Izudin, a naredne godine igra u isto tako kultnom TV filmu Ćilim, reditelja Aleksandra Jevđevića, a nastalom po tekstu Nedžada Ibrišimovića i Ive Andrića. Naredne, 1980. godine, Sead Bejtović dobija i ulogu u jednom od najznačajnijih ostvarenja bh. kinematografije u filmu Miris dunja u režiji Mirze Idrizovića. Gotovo u kontinuitetu, do početka rata, Bejtović ostvaruje veće ili manje uloge u nizu filmova i serija, a od kojih svakako treba izdvojiti ulogu u filmu Ademira Kenovića Kuduz, snimljenom 1989. godine. U periodu rata pojavljuje se kao jedan od aktera u dokumentarnom filmu Godot -Sarajevo snimljenom 1993. godine  u režiji Pjera Žalice. Po završetku opsade grada pojavljuje se kao u glumac u više od 10 naslova od kojih svakako treba izdvojiti manju ulogu u filmu Cirkus Columbia, oskarovca Danisa Tanovića, 2010. godine. Posljednje filmske uloge ostvario je u internacionalnim produkcijama, kao Džemil u turskom kratkom igranom filmu Dort Duvar Saraybosna (2012) i kao Poštar u filmu Sabina K, (2014), američkog reditelja Cristobal Krusena.

Ipak, pored svega što je do sada navedeno dvije stvari se posebno izdvajaju.

Po jednoj od njih on će ostati još dugo sa nama. Naime, on je jedan od nekolicine ljudi iz prve generacije glumaca koja je u Bosni i Hercegovini radila sinhronizacije crtanih filmova. Zbog toga, čak i oni koji se kroz teatarski i filmski rad nisu imali priliku upoznati sa Seadom Bejtovićem, pamte i prepoznaju glas koji govori: „Šta te muči, cakani“. Svojim glasom oživio je lik legendarnog Duška Dugouška koji je upravo zahvaljujući i Bejtoviću bio jedan od najomiljenijih likova u djetinjstvu mnogih Bosanaca i Hercegovaca.

Drugi podatak iz biografije Seada Bejtovića ostat će upisan velikim slovima, a to je da je u legendarnoj predstavi Čekajući Godota, koju je u opkoljenom Sarajevu režirala Susan Sontag, Sead Bejtović igrao lik Vladimira. Nakon premijere ove predstave, rađene u oktobru 1993. godine, Sarajevo se našlo na naslovnicima štampe širom svijeta, a priča o predstavi Čekajući Godota postala je jedan od simbola fenomena kulturnog otpora, te inspiracija za nove generacije umjetnika širom svijeta.

Prije nekoliko mjeseci imao sam priliku i čast razgovarati sa dobrim čovjekom Seadom Bejtovićem. Veseo, skroman i dobrodušan, prisjećajući se tog dana kada su radili na predstavi sa Susan Sontag, on se posebno divio tadašnjoj sarajevskoj publici, njenoj hrabrosti i odvažnosti. Govorio mi je o važnosti onoga što su u tim godinama radili sarajevski glumci i umjetnici općenito. 

Dobra i vesela energija

Uspoređujući iskustva opsade Lenjingrada i Sarajeva, naglasio je kako se po obimu onoga što se dešavalo na kulturnoj sceni Sarajevo ne može porediti niti sa jednim drugim gradom u svijetu. U bojazni od onoga što na sve čeka u budućnosti, Bejtović je tada dodao kako ne zna kako će to izgledati u budućnosti, ali nije ostalo prostora sumnji da je iskustvo Sarajeva inspirativno, dodajući: „Mislim da se tu formula ne može iznaći“.

Ono što su sarajevski glumci i umjetnici tih dana radili bilo je prirodno i u skladu sa onim što oni jesu bili. U tom razgovoru, Sead Bejtović objasnio je to riječima:“Sve što smo radili, bilo je spontano i to nas je izdiglo iznad mnogih prepreka koje smo preživjeli, nadživjeli i s kojim smo se izborili.“

Takav je bio i u životu. Bio je čovjek borac, pun duha, dobre i vesele energije koja mu je pomagala u godinama dugoj borbi protiv teške bolesti sa kojom se do danas uspješno nosio. Jedna od njegovih omiljenih knjiga bila je Mali Princ, pa nalazim prikladnim završiti jednim dijalogom upravo iz te knjige:

„On se i dalje smijao.

– A kada se utješiš (čovjek se uvijek utješi) bit će ti milo što si se sa mnom upoznao. Ostat ćeš mi uvijek prijatelj. Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš ponekad prozor, onako iz zadovoljstva… I tvoji prijatelji bit će iznenađeni kad te vide da se smiješ gledajući u nebo. A ti ćeš im tada reći: Da, zvijezde me uvijek nasmijavaju! A oni će pomisliti da si lud. Vala sam ti podvalio…

On se i dalje smijao…

– To će biti kao da sam ti dao, umjesto zvijezda, šaku praporaca koji umiju da se smiju…”

Izvor: Al Jazeera