Odlazak iz BiH: Migracija ili evakuacija

Ljudi odlaze tamo gdje misle da će im biti bolje (EPA)

Ljudi odlaze i prostor se prazni. Vrijeme, u svom prvotnom značenju, više nije prijateljski raspoloženo. Ako je ikad i bilo? Istina, pojedinci pamte svoja bolja vremena i, vjerovatno, u tom grmu leži dokaz da kolektivnog sjećanja nema i ne može biti. To su izmislili kvazipolitičari i pseudohistoričari, zapravo, oni koji, osim “bolje prošlosti”, nemaju ništa drugo ponuditi. U toj situaciji sadašnjost će biti sužena, a budućnost neizvjesna.

Regionalna slika dodatno je pesimistična jer su i događaji u svijetu na granici zaoštrenosti ili vlastite izdržljivosti. Ratovi proizvode nasilno pomjeranje ljudi, a siromaštvo i beznađe ekonomske migracije. Demografija dobija neprirodne oblike i dimenzije. Dok neke gradove pretvaraju u prah i pepeo, dok ih prazne, drugi su prenapučeni. Sela su, tek onako usput, izbrisana s mape i više ne postoje.

Sve smo to vidjeli i u našem ratu. Sve to vidimo i u našem miru. Ljudi pakuju kofere i svoje najbliže i odlaze u neizvjesnost gastarbajterskog života. Riječ koju smo skoro zaboravili ili je, u međuvremenu, poprimila neko drugo značenje. Jer jezik je živa materija, stalno se mijenja i bogati, dok se naš život siromaši i tragično raspolućuje na svoje elementarne sastavnice (materijalne i duhovne), koje odlaze svaka svojim putem.

Raspolovljeni ljudi

Nekako, postajemo raspolovljeni ljudi. I sasvim je nebitno – da li svojom ili nečijom tuđom krivicom. Rezultat je taj na osnovu kojeg se dobijaju ili ne dobijaju bodovi na tabeli… Govorim o “pojedinačnim sportovima” jer “kolektivni”, već odavno, ne donose nikakvu korist pojedincu. On je prepušten sebi i mora se osloniti na vlastite odluke i preuzeti odgovornost za svoj jedini život. Koji brzo izmiče, jer događaji se smjenjuju kao na tekućoj traci, a u suštini se ništa bitno ne mijenja, osim što, negdje u dubini duše, osjećamo da “propadamo i nestajemo” kao ljudi, u materijalnom ili duhovnom smislu. Nije li to zvono na uzbunu – da se mora ustati, da se treba pokrenuti? Prema Zapadu.

Prema Zapadu, kojem dežurni “hejteri” predviđaju najcrnje scenarije. Od raspada Evropske unije do rata s Putinovom Rusijom. Što je, naravno, pretjerano i malo vjerovatno. EU je “najveći i najskuplji” projekt u historiji čovječanstva tako da je svaka špekulacija u tom smjeru posvađana s materijalnom i duhovnom logikom. Za razliku od ostatka svijeta, Zapad  je racionalan i proračunat. Tu nema mjesta improvizaciji. Isto tako, spominjani rat s Rusijom predstavljao bi “rat u vlastitoj kući”. Pametni to ne rade. Samo glupi mogu potpaliti kuću u kojoj žive.

Bosancima i Hercegovcima dosta je rata, ali i mira u kojem ne mogu dostojanstveno raditi i stvarati uvjete za pristojan život. Ko je za to kriv valjda je već svakome jasno, ali ta činjenica neće i ne može zaustaviti “migraciju ili evakuaciju”, kako su duhovito primijetili na jednom bh. radiju (humor nas drži u životu, a samo mi znamo kako nam je).

Ljudi odlaze tamo gdje misle da će im biti bolje. Zasad su to pojedinačne, porodične migracije, ali ako se nastavi ekonomsko propadanje u Bosni i Hercegovini, nije isključena ni evakuacija. Ni nakon 20 godina od kraja rata nisu stvoreni uvjeti za koliko-toliko normalan život jer očigledno politika to ne želi. Ma koliko se zaklinjali u Evropsku uniju i reformsku agendu, njihova je iskrenost upitna.

Spašavaj se ko može

Velika je razlika između formalnog i suštinskog puta jer reforme treba napraviti zbog boljeg života građana, a ne zbog ispunjavanja nekih apstraktnih kriterija ili “zamazivanja očiju” birokratima iz Brisela. Odlazak tolikog broja školovanih, ali i drugih mladih ljudi iz države kojoj opstanak zavisi od njih treba zabrinuti svakog normalnog čovjeka. Svi su oni u najboljoj životnoj dobi. Najkvalitetnije platiše u zdravstvene i penzione fondove, ali i najproduktivniji porezni obveznici.

Danas je u razvijenom svijetu ljudski potencijal najveći resurs, ali ne na način da ga “stimuliraš” da ide iz svoje zemlje i da privatnim doznakama rodbini “puni” državne fondove (to već radi milion Bosanaca i Hercegovaca koji su otišli vani), već da stvoriš društvo jednakih mogućnosti i ambijent u kojem će se svi osjećati komotno i egzistencijalno sigurno.

Osnovno ljudsko pravo jest pravo na rad i zaradu. Paradoks je da oni koji odlaze “trbuhom za kruhom” mogu to ostvariti u tuđoj državi, a u svojoj ne mogu. Iz razloga što tu vladaju otuđeni centri političke moći, korupcija, klijentelističke grupe, nacionalizam, a pravo i pravda nisu isto. Ako to političari nisu sposobni razriješiti, pošteno bi bilo da svoja mjesta ustupe nekim drugima.

U suprotnom, ostat će sami u državi jer se sprema evakuacija. Spašavaj se ko može.     

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera