Olimpijske lekcije

Košarkaši Srbije su u vrhu, i bit će tu još dugo, piše autor (AP)

Piše: Zoran Čutura

Bilo je teško pratiti ove netom završene Olimpijske igre – ne samo zbog vremenske razlike zbog koje se dobar dio natjecanja, najzanimljivijih natjecanja, odvijao u gluho doba noći, nego i zato što se moj boravak na moru poklopio baš s periodom trajanja OI-ja. Otišli smo na dan otvaranja, vratili se na dan zatvaranja…

Nije svjestan izbor, nego kombinacija obiteljskih i neoliberalno-kapitalističkih razloga… Rio je ionako daleko, a još je dalje iz perspektive malog dalmatinskog otočkog mjesta. I, iskreno, ne osjećam se nimalo uskraćenim – uspio sam vidjeti manje-više sve ono što me zanimalo, a propustio sam ono što bih gledao iz omiljene šarene fotelje u svom stanu krvavih očiju tijekom noći, stječući saznanja i upoznajući ljude kojih se više ne bih sjećao uz prvu jutarnju kavu nakon nekoliko sati.

Pojma nemam što se u Riju događalo na planu ritmičke gimnastike, skokova u vodu, trampolina, ženskog nogometa i hrvanja, i nije me to sram priznati. Mislim, ionako se sve to toliko predimenzioniralo da se ne može popamtiti. Uz dužno poštovanje svim sportovima, uz dužno poštovanje svima onima koji se tim sportovima bave.

Ipak je finale košarke završni čin olimpijskih natjecanja, pa ako moje osobne procjene ne znače puno na globalnoj razini – valjda ta procjena organizatora nešto znači. Pa ću se zato zadržati samo na olimpijskom košarkaškom turniru, na mom domicilnom sportu.

Američko zlato se nema što naročito komentirati – oni su svoje lekcije naučili, i nikad više na planetarna natjecanja neće dolaziti s onakvom nonšalancijom s kakvom su igrali, recimo, Svjetsko prvenstvo u Indianapolisu ‘02. ili Olimpijske igre u Ateni ‘04. A pick igra Diamantidisa iz Japana ‘06. još nije jasna barem polovini američkih košarkaških trenera.

Učitelji su tada bili postali učenici, ali ti su privremeni učenici dobili po prstima, brzo su učili i naučili, i sad su ponovo učitelji.

Srbija i Australija – pozitivna iznenađenja

Dva su velika pozitivna iznenađenja ovog turnira bili Srbija i Australija. Kod jednih se to materijaliziralo u obliku srebra, dok su drugi ostali uskraćeni za medalju – po mom mišljenju nepravedno.

Uvijek se držim one stare maksime “always go for the underdog”, iliti uvijek navijaj za autsajdera (kad gledaš utakmice kao neutralan), pa mi je i prateći utakmice kroz tu prizmu žao što ti Australci nisu uzeli prvu relevantnu košarkašku medalju u povijesti nacije. Ostavili su odličan dojam, imaju odličnu ekipu, odlične igrače, korektno su vođeni od domicilnog trenera Lemanisa, ali im nedostaje međunarodno iskustvo i autoritet.

Ne zaboravljajmo da se oni u ovakvoj konkurenciji pojavljuju samo na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama (nemaju kontinentalnih natjecanja), i nije slučajno to što im je ovaj turnir jako sličio na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj ‘12. I tada i ovdje su u prvoj fazi natjecanja bili dominantni, u Francuskoj, doduše, nisu došli do “zone medalja”, a sad su napravili korak naprijed. Nekako ispada kako “upiru poput magaraca” od početka, cijelo vrijeme rasipajući snagu i naivno pokazujući sve što mogu i znaju. Ne čuvajući ništa za ono vrijeme kad se dijele medalje…

Za razliku od Španjolaca i Srba, koji su se šuljali kroz skupine, pa su do tih medalja došli. A nedostatak autoriteta lijepo se vidio kod posljednjeg dosuđenog prekršaja, onog Millsa na Rodriguezu, iz kojeg su Španjolci dali poene za broncu. Mislim, halo, koji faul?! To je neki vorteks koji ih usisava, nemaju medalja jer su neiskusni, a zbog nedostatka medalja ih potcjenjuju i suci. I pitanje je hoće li ikada probiti tu barijeru; nakon ovog iskustva i vrlo vjerojatno posljednjeg Bogutovog nastupa na reprezentaciju… Četiri četvrta mjesta na Olimpijskim igrama sad već izgledaju kao… kao… konačni domet “klokana”. Kao da ostali igraju za medalje, a oni samo za četvrto mjesto.

Španjolska veličanstvena generacija na odlasku nikako da ode – pa idite više, ljudi! Pustite i drugima da uzmu neku medalju! Dosta više i Gasola i Navarra i Rudyja!

Pa onda ide Srbija, momčad Saleta Đorđevića – nisam mogao izdržati a da mu nakon polufinala, onog u kojem su pregazili Australiju, ne pošaljem čestitku. I, dobio sam odgovor – civiliziran čovjek, tko zna koliko je poruka dobio i na koliko ih je pristojno odgovorio – nakon finala.

Srbija je… hm… kako bih to uobličio… smjenom generacija dobila reprezentaciju koja na svakom natjecanju ima pravo najavljivati visok plasman, ali nekada će im se to ostvariti, a nekada neće. Zašto? Imaju dobru bazu, velik broj igrača koji atletskim potencijalima mogu odgovoriti zahtjevima današnje košarke, ali im nedostaju igrači ekstra-kvalitete. U ovoj srebrnoj reprezentaciji to je jedino Teodosić.

Imaju pozitivnu kolektivnu psihologiju. Tu su negdje, u vrhu, i bit će tu još dugo. Nekada na postolju, a nekada ne. I zbog slabosti europske i svjetske konkurencije. Svaka velika generacija ‘pojede’ onu slijedeću. Događa se to i Argentincima, događa se to i Španjolcima, događa se to i Francuzima. Srbija će trajati duže od njih.

Mislim da Đorđević ima viziju, i igračku i koncepcijsku, mislim da ima i otvorene ruke kako bi tu viziju i realizirao. Ta se vizija vidjela upravo protiv Australije, djelomično i protiv Hrvatske u prethodnoj nokaut utakmici. Nas su lomili i lomili, dok nas nisu slomili u trećoj dionici, a Australiju su slomili odmah u startu. Prvenstveno agresijom, mentalnom i tjelesnom. Po mom mišljenju je srebro za ovo srpsku generaciju grandiozan uspjeh.

Ne mogu a da na kraju ne komentiram Hrvatsku, koja je bila prva u skupini, pa je kao prva u skupini u četvrtfinalu izgubila od četvrtog iz druge skupine.

Hrvatska: Problem je ono što slijedi

Nimalo nisam promijenio mišljenje koje sam formirao još prije dodatnih olimpijskih kvalifikacija. Za Hrvatsku je dar s neba bio sam odlazak u Rio, a svaka pobjeda u Riju je pozitivno iznenađenje. Dakle, oni su napravili tri pozitivna iznenađenja (Španjolska, Brazil, Litva), i za mene su odigrali odličan turnir.

Nema razloga za kukanje zbog ispadanja od (pobjedive) Srbije u četvrtfinalu, ulazak među osam najboljih na planeti je rezultat iznad objektivnih mogućnosti ove selekcije s osam igrača.

Aco Petrović je oborio sve dogme suvremene košarke, možda će njegov način vođenja reprezentacije imati dugoročni uticaj na promjene u stavovima mlađih hrvatskih trenera. U svakom bi slučaju trebali razmisliti o tezi kako “svaka pozicija treba biti pokrivena s dva igrača od kojih niti jedan ne smije igrati više od sedam minuta u kontinuitetu”. I to mi je silno drago, jer možda više nećemo dobivati robote u hrvatskoj košarci.

Kod nas u Hrvatskoj problem nisu Olimpijske igre i ono što je reprezentacija tamo pokazala, problem je ono što slijedi. A da podsjetim – slijedi odabir novog izbornika, što je uvijek bio užasno bolan – a povremeno i neuspješan – proces, kao i formiranje selekcije za idući olimpijski ciklus. Čak ni ja, izuzetno maštovit tip, nemam brze solucije a), b) ili c). A bojim se da će u igri biti još nekoliko slova.
 

Izvor: Al Jazeera