Osam članova porodice iz BiH upravlja Gradom Zagrebom

Nevistić je novinarima spremno odgovorio da su članovi njegove obitelji posao dobili prema svim propisima (Pixsell)

Sjećate se onih debelih monografija koje je svako poduzeće koje je držalo do sebe objavljivalo povodom velikih okruglih obljetnica? Osim uobičajenih panegirika poštovanom rukovodstvu, požrtvovnom radnom narodu i dragom vođi, one su u pravilu imale i onaj najduži dio s imenima i prezimenima svih koji su radili ili rade u toj firmi.

Primjerice, monografijom Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET) iz tog vremena mogao si nanijeti ozbiljne ozljede protivniku, s obzirom na to da su u njoj pobrojane sve one tisuće i tisuće ljudi koji su prošli kroz ZET. Zanimljivo je i danas baciti oko na tu knjižurdu s popisom zaposlenih. Na neka prezimena otišlo je i šest-sedam stranica knjige. Uglavnom se tu radi, kako kaže urbana zagrebačka legenda, o Zagorcima i Bosancima, s obzirom na to da je ZET tvrtka u kojoj su većinom bili zaposleni ljudi iz tih krajeva bivše države, pa kad je došao jedan, on je vukao drugoga, drugi trećega i tako se lako dođe i do stotinu, pa i više stotina radnih ljudi, a zapravo očeva, sinova, kćeri, bratića, snaha, šogora, prvih rođaka, drugih rođaka, pa i nekih za koje onaj prvi, od koga je sve krenulo, sigurno nikada nije čuo da postoje.

I nije tu ZET iznimka. Kao što se tamo s koljena na koljeno dobivalo mjesto tramvajca ili vozača autobusa, tako su slično i na Radioteleviziji Zagreb (danas Hrvatska radiotelevizija) nasljedno pravo imali tonci, pa i snimatelji, o administraciji da ne govorimo.

Jednostavna i ‘naša’ priča

Da ne bude zabune, nije ovakva vrsta nepotizma rezervirana za niže plaćene poslove. Prije nekoliko godina objavljen je interesantan tekst kako se na zagrebačkom Stomatološkom fakultetu zaposlila maltene kompletna familija zubara plus snaha.

Ništa, dakle, novo pod kapom nebeskom. Ipak, jedna je vijest od prije nekoliko dana o rodijačkom zapošljavanju privukla pažnju ne samo hrvatskih i ex-jugoslavenskih medija, nego i znatno šire, pa se kompletna njemačka štampa raspisala o Hrvatskoj ne vjerujući vlastitim očima da je takvo nešto još moguće.

O čemu se radi? Priča je zapravo toliko jednostavna i “naša” da malo koji čitatelj odmah neće u njoj prepoznati nekoga iz svoje bliže ili dalje okoline.

Mjesto radnje jest zagrebačka gradska uprava, točnije, Poglavarstvo Grada Zagreba. Glavni je junak Zoran Nevistić, 63-godišnjak iz Šujice, općina Tomislavgrad. Nakon završene osnovne škole u Livnu i srednje u Zagrebu diplomirao je na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Radno iskustvo sakupljao je u tvrtkama “Viadukt”, “Sljeme”, “Interinženjering” i “NEZ-ing” da bi se potom skrasio u gradskoj upravi, gdje je danas na funkciji pročelnika Ureda za mjesnu samoupravu.

Ekspresno do promaknuća

Priča dalje kaže da je nakon njega u Gradu posao pronašla i supruga mu Snježana. Pokazala se sposobnom, pa je ubrzo postala voditeljica Odsjeka za statistička istraživanja u Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada.

Da je tu stvar stala, ne bi bilo ni pola jada. Međutim, idemo dalje. Njihova snaha, Iva Nevistić, viša je stručna referentica za promicanje zdravlja u Gradskom uredu za zdravstvo, a stariji sin Ante, koji je ujedno i Ivin suprug i diplomant Fakulteta prometnih znanosti, obnaša funkciju višeg stručnog savjetnika – voditelja za gradske projekte u Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet.

Znakovito je da je Ante ekspresno, već nakon godinu i pol dana u službi, postao viši savjetnik premda se za taj posao traži tri godine staža u struci. Kad su novinari počeli kopati po naglom napredovanju mlađeg Nevistića, neslužbeno se doznaje da mu je promaknuće ukinuto.

Prije njih dvoje, 11 godina ranije, u gradsku upravu došla je Roža Nevistić. Ona je Zoranova šogorica, supruga njegova brata i na funkciji je više stručne referentice za rad gradske četvrti i mjesnih odbora u Službi za mjesnu samoupravu. Dakle, radi “kod Zorana”.

Tu je – ili bi barem trebao biti tu – i mlađi sin, ekonomist Filip. On je prošlog mjeseca pobijedio na natječaju za posao u javnoj nabavi, gdje bi trebao biti viši stručni suradnik za pripremu postupka u Uredu za javnu nabavu. Na natječaj za posao vrijedan 9.200 kuna bruto prijavilo se 13 kandidata, a Filip još čeka rješenje o rasporedu na radno mjesto.

Nijemci u čudu

Ni tu nije kraj. Poduzetni Duvnjak “pod gradski trošak” stavio je i svoga nećaka Franu Nevistića, koji plaću zarađuje kao kontrolor u “Zagrebparkingu”.

Gdje je sedmero, neka bude i osmoro: da resor kulture ne bude zakinut, Zoranova kći, Martina Nevistić, u Zagrebačkom plesnom centru imenovana je za voditeljicu. Opet na račun gradskih poreznih obveznika.

Sasvim dovoljno da redu vični Nijemci preuzmu priču i čudom se čude kako je takvo nešto moguće. “U Zagrebačkoj Gradskoj upravi čak šestero pripadnika jedne obitelji našlo se zaposleno na vodećim pozicijama: za ocem obitelji stigli su njegova supruga, dva sina, šogorica i snaha”, piše njemačka novinska agencija DPA, koja je prenijela priču. “I tri i pol godine nakon ulaska zemlje u Europsku uniju većina poslova i dalje se dobiva preko osobnih veza, što mlade i obrazovane Hrvate već godinama tjera u inozemstvo”, piše Suddeutche Zeitung.

Novinari su dobili Zorana Nevistića, koji je spremno odgovorio da su članovi njegove obitelji posao dobili prema svim propisima. “Oni su se svi prijavili na natječaje kada su bili raspisani, prošli su proceduru i prema svim propisima dobili posao”, rekao je, a možete se okladiti da je u pravu i da Nevistićima mogu puhati pod rep.

A kako je ovakvo nešto moguće? Odgovor je jednostavan – ovako je jedino moguće! Ako mislite drukčije do posla, grdno ste se prevarili!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera