Mi, suštinski, nemamo nijedan stvarni problem.
Nijedan.
Vođeni seobom naroda i tadašnjih okolnosti i događaja, naši su se preci nastanili na parčetu zemlje na kojem i mi i danas živimo. To parče zemlje, Balkan, ima šumu, vodu, plodnu zemlju i rude koje su dovoljne da budemo samoodrživi. Ta samoodrživost možda ne podrazumijeva bogatstvo, ili mogućnost da svi vozimo nove automobile, kupujemo najmodernije telefone i plazma televizore, ali omogućava pristojan nivo kvaliteta života. Istina je da naš čovjek, nikada, nije živio u izobilju i bogatstvu; ali je, kada je bilo mira i kakvog-takvog reda, znao da iskoristi to što ima i uživa u onome što ima.
Naši problemi, sa druge strane, jesu ideološki i politički u smislu da proizlaze iz (različitih) naših stavova, mišljenja, pogleda na istorijske događaje i okolnosti, na svijet. To je ono što vučemo za sobom, kao bukagije, što nas sputava da prodišemo, isplivamo na površinu i izađemo iz sjene u kojoj nas mnogi drugi narodi – istina, zahvaljujući i njihovom neznanju – gledaju sa visine i nerijetko nazivaju divljima i zaostalima. Uvijeno, naravno. I, iskreno, baš me briga zbog toga što neko sa visine gleda na nas, to je samo odraz vlastite nesigurnosti i nadmenosti, koja je dokaz neznanja. Ali mi je stalo do toga kako ovdje gledamo jedni na druge i zašto, naprosto, ne možemo da sklonimo sva ta nerazumijevanja i nastavimo živjeti kao ljudi.
Ili da se barem, zbog tih nerazumijevanja, ne mrzimo. Ili, još bolje, da se naučimo razumjeti se, uprkos tome što moj komšija misli da je faca neko ko to meni nije i obrnuto. Jer to ne znači da je moj komšija loš čovjek.
Nespojivi narativi
Razmišljajući, istražujući, razgovarajući sa ljudima po selima i gradovima, sa različitim društvenim slojevima, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, Bosancima, Hercegovcima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima, Slovencima, Romima, konstitutivnim i nekonstitutivnim, vjernicima, ateistima i svima ostalima, došao sam do spoznaje da naši pogledi i naši narativi, vjerovatno, nikada neće biti približeni.
I mislim da je to skroz OK i fer.
Fer, jer je to, paradoksalno, čvrsta zajednička osnova da se prošlost ostavi u prošlosti, a da se budućnost gradi. Jer ono što se trenutno dešava na Balkanu je ogromno ulaganje energije, resursa i truda u prošlost, u nešto što, naravno, ljudi neće zaboraviti, ali što nam neće pomoći da naša djeca ne žive ono što su prošle generacije živjele. Dokazano, ovakvo ulaganje ne pomaže rekao bih, jer dvije decenije ista se priča vrti i sluša, a ništa se ne mijenja. Odnosno, mijenja se tako što ljudi pakuju kofere i odlaze.
Zar to nije dovoljan dokaz da se treba i mora početi prošlost ostavljati u prošlosti, sadašnjost živjeti, a budućnost, koliko je moguće, planirati?
I ne samo da se budućnost danas ne planira, nego se i sadašnjost pretvorila u životarenje, puko traćenje vremena i života na trivijalne stvari o tome šta je koji političar rekao, ko je kako reagovao i ko će koga “načepiti” sutra u novinama. Čisto mahalanje, ništa više.
Je l’ to stvarno život koji nam odgovara?
Meni nije, jer pripadam generaciji koja ama baš nikakve veze nema sa ratom, Jugoslavijom, njenim raspadom ili bilo čim drugim. A, opet, ljudi iz moje generacije ili su vani ili su ostali zatočeni u nekakvom letargičnom i očajnom stanju, nečemu što vjerovatno ima svoju odgovarajuću dijagnozu i koje, nažalost, nije briga ni za svoje, kamoli za naše zajedničko sutra.
Svako vrijeme ima svoje; ranije, tokom bivšeg sistema, su ljudi naprosto mogli i morali da se druže, čitav tadašnji aparat im je – možda ću reći tešku riječ, ali danas se pokazala vjerovatno i istinitom – nametnuo kontekst u kojem su razlike (vještački?) minimizirane, a sličnosti približavane.
Bukva, grab, smrča
Međutim, u današnjem vremenu, ljudi različitih pogleda se i dalje druže. Ne samo da rade zajedno, ili imaju korist jedni od drugih, nego se, zaista, druže. Bio, vidio, doživio.
I baš zato što nam se sve ovo desilo i baš zato što ljudi nastavljaju da žive i druže se uprkos tome i baš zato što smo vrlo svjesni – kako je to samo lijepo – svih svojih razlika, baš zato se i trebamo družiti i našu djecu učiti da je vlastito svetinja kao i „tuđe“, jer jedno bez drugog ne bi postojalo.
Jer bi sve isto bilo. Bilo bi glupo. Bilo bi dosadno.
I baš zato što nemamo nijedan – stvarni – problem, osim onog u glavi, ta činjenica nas sprečava da vidimo šumu od drveta. Šumu kojoj smo, kao Slaveni, privrženi i koja hrani naš um i naše tijelo.
Šumu, u kojoj ima mjesta i za bukvu i za grab i za smrču i za bor i za hrast; i samo takva, miješana, može opstati.
Jer monokultura uništava život.
A da bi šuma bila miješana, lijepa, skladna i prirodna, odnosno onakva kakva treba – svako drvo mora biti ono što jeste.
Ni više ni manje.
Izvor: Al Jazeera