U povodu obilježavanja dvadeset i pete godišnjice formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, pored uobičajene okićenosti gradova i gradića u Hercegovini zastavama propale tvorevine, u četvrtak popodne postavljen je veliki transparent u mostarskoj Ulici biskupa Čule, na ogradi Biskupije.
Na transparentu stoji šifrirana poruka: „Rasti, sine, jednom znat ćeš, samo rasti, dočekat ćeš“. U prijevodu, kad-tad doći će vrijeme za obnovu neprežaljene Herceg-Bosne, što je, zapravo, jedina duboka i iskrena hrvatska politička ideja o Bosni i Hercegovini u proteklih četvrt stoljeća.
Malo što se može mjeriti s citiranim produktom kolektivne mudrosti u pogledu razotkrivanja razmjera hrvatske političke iracionalnosti i autodestruktivnosti te trajne intelektualne zatočenosti u sferama arhaičnosti i zabluda. Nemoj se, sine, truditi da ti život danas bude bolji i ispunjeniji, nemoj zdravorazumski nastojati da država u kojoj živiš bude bogatija, funkcionalnija i naklonjenija slobodi i prosperitetu svih svojih građana, nego opstruiraj i razgrađuj ili se odseli, budući da imaš hrvatski pasoš i građanin si EU, a svakako živi u iluzijama i sanjaj dan kad će Hrvati dobiti svoj ekskluzivni teritorijalno definirani entitet u Bosni i Hercegovini: kad se to dogodi, svi će problemi i jadi nestati kao rukom odneseni. Sine, trpi, čekaj i radi protiv interesa sadašnjeg sebe i svojih sadašnjih bližnjih, e da bi se neka buduća pokoljenja usrećila realizacijom žudnje za vlastitom poludržavicom ili paradržavicom na dijelu bosanskohercegovačkog teritorija.
Bošnjacima bliža Ankara, Srbima Moskva
Nevolja je što ohrabrenja ovakvom poimanju politike sve snažnije i učestalije počinju stizati iz državnog vrha Republike Hrvatske koji je u optjecaj pustio ideju „federalizma“, a to je očito samo proziran paravan za traženje hrvatske federalne jedinice. „Federalizam“ se isporučuje u formi jedine garancije ravnopravnosti Hrvata u BiH, dok se na sve ostale mogućnosti – primjerice, zakonska poboljšanja te dogradnju i učvršćivanje postojećih institucija i mehanizama – ne odgovara argumentima nego zabijanjem glave u pijesak, narodnim mudrostima i emocionalnim izljevima.
Zauzvrat, Hrvatska nudi Bosni i Hercegovini nerealnu i maglovitu pomoć u brzom pristupanju NATO-u i Europskoj uniji, što vlastima u Zagrebu samo otvara prostor da kompleksnost bosanskohercegovačke političke situacije svedu na to da su Bošnjaci i Srbi, za razliku od Hrvata, protiv ulaska u NATO i EU: Bošnjacima je bliža Ankara, Srbima Beograd i Moskva, što je u većoj ili manjoj mjeri točno i taman u toj mjeri i tragično, ali nije Hrvatska tu da politički preodgaja Bošnjake i Srbe i da pritom još zahtijeva koncesije u znak zahvalnosti za tu vrstu rabote. Tako se jeftino pokušavaju priskrbiti simpatije i podrška zapadnih sila za novi krug unutrašnje razgradnje Bosne i Hercegovine. Tako se političkom obmanom jedna poražena, promašena i u Haagu, zasad nepravomoćno, osuđena ratna politika pokušava oživjeti u formi spasonosnog rješenja za buduću stabilnost BiH.
Posvađanost sa logikom
Ne slavi se Herceg-Bosnu ovih dana po hercegovačkim gradovima i gradićima kao donekle uspješan organizacijski model obrane dijela Hrvata u BiH, nju se slavi kao vojno-politički projekt hrvatskog separatizma, bez osvrtanja na činjenicu da je taj projekt doživio dva teška politička poraza – Vašingtonski sporazum iz 1994. i Dejtonski iz 1995. – koji su proizišli iz ratne realnosti i na koje su svoje autograme stavili i najviši predstavnici hrvatskog naroda. Kao što je ratna realnost, pod kojom se misli i na genocid, i na zločine, i na etničko čišćenje, izrodila mirnodopsku Republiku Srpsku, tako je eliminirala Herceg-Bosnu: faktografija je naprosto neumoljiva.
Druga je stvar što se Hrvati teško suočavaju s realnošću i što svoje najteže promašaje i iz njih proistekle poraze vole naknadno doživljavati vrelom herojsko-mučeničke mitomanije i moralne nadmoći, iz kojih bi se onda trebala izleći nova politička rješenja. Dok zatvaraju oči pred realnošću, kako primjećuje profesor Nerzuk Ćurak, hrvatski političari govore da bi formiranje trećeg entiteta bilo „izraz realnosti“, premda ne može biti realno nešto što ne postoji, nešto što je samo nečija želja. Tu posvađanost s logikom, kao i iracionalnost, pronaći ćete gdje god zagrebete po onome što se najavljuje i promovira kao nova hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, jer to nije politika, nego manifestacija nemoći i nesposobnosti da se dobaci dalje od koncepta krvi i tla, koncepta koji, u krajnjoj liniji, znači sijanje novog ratnog sjemena.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera