Pazari, bazari i balkanske laži

Novinari
Na području Kosova nestalo je, oteto i ubijeno 17 srbijanskih i albanskih novinara, od kojih se četvero vode kao nestali (EPA)

Iako političari, poput srpske premijerke Ane Brnabić tvrde drugačije, sloboda govora ne samo u Srbiji, ali i u Makedoniji, na Kosovu i drugim balkansim zemljama polako postaje jedna apstrakcija, kojom treba da se maše samo kad je u pitanju pridruživanje nekoj od međunarodnih organizacija ili zajednica.

Pazari, bazari i čaršije su jedna od mojih omiljenih mesta na Balkanu. Pošto sam sama odrastala u takvoj upravo sredini trgovaca, ova mesta su mi draga, mila, uvek živa i autentična, kad sam tamo, osećam se kao kod kuće.

Pazari, bazari i pijace su neretko ogledalo države, tu nema lažnih turističkih paketa namenjenih stranim safari turistima, na pazaru „to je što je”, jer on može da se ophodi strogo sa svojim posetiocem, ali nikad neće da ga laže. Ako ima lopovluka u državi, toga će i biti na pazaru, ako ima nepravde, okusićeš je upravo i na pijaci.

Pre neki dan svratih na skopski Stari Pazar. Čaršija izgleda bajkovito, male trgovačke radnje sa materijalima za šivenje, nakitom, suvenirima, restorančićima i kafićima.

Šutnja skopskih trgovaca

Sve ti se tamo radi, svakava priča može da se napiše o tom mestu, koje vekovima je srce grada, živo jezgro za sposobne, spretne trgovce, gde poneki od njih, familjarno imaju jedan te isti biznis već decenijama unazad, nije bitno kakvi su uslovi u državi.

Htela sam da napravim priču o tim uspešnim biznisima.

Mislila sam: „lako će biti, to su otvoreni ljudi, konkretni, preduzetljivi”, kad smo stigli na Pazar, niko nije hteo da razgovara. Ni kafandžije, ni trgovci, ni roštilj majstori, ni kujundžije ili ti majstori filigrana. Niko.

Razlog su bili lokalni izbori, koji su se trebali održavati upravo 15. oktobra.

Snalažljivi skopski trgovci nisu hteli da govore o svom radu i uspehu, zbog lokalnih izbora, „jer ko zna šta to može doneti”.

Prvo sam mislila da me zezaju, ali setih se zlatnog pravila, koje sam naučila još kao dete, na mojoj pijaci, u Poljskoj: pijaca može da bude stroga, ali nikad neće da te laže.

Tako je i ovaj put. Ljudi se plaše da progovore, čak kad je nešto pozitivno u pitanju. Ovo je stanje ne samo skopskog Pazara, nego rekla bih, cele regije.

Uništavanje slobode govora i napadi

Iako političari, poput srpske premijerke Ane Brnabić tvrde drugačije, sloboda govora ne samo u Srbiji, nego i u Makedoniji, na Kosovu i drugim balkanskim zemljama polako postaje jedna apstrakcija, kojom treba da se maše samo kad je u pitanju pridruživanje nekoj od međunarodnih organizacija ili zajednica.

Uništavanje iste ide već toliko daleko da za mnoge srpske političare sasvim je u redu, da budu drski javno i otvoreno prema novinarima, poslednji slučaj u Srbiji je primer gradskog menadžera Grada Beograda, Gorana Vesića koji je pre neki dan rekao novinarki N1, Maji Nikolić, da ako želi s njim da „se raspravlja” mora da se učlani u stranku.

To i nije neki događaj u zemlji gde se napadi na novinare mere u desetinama.

Prema bazi podataka NUN-sa u Srbiji ove godine zabeležno je 62 napada na novinare, od čega pet fizičkih, šesnaest verbalnih pretnji i četrdeset slučaja pritiska. Ovaj trend je u porastu od 2012. godine.

Na Kosovu, već tri dana unazad glavna je tema fizički napad na novinara i urednika portala Insajderi.net, Vehbia Kajtazi. Nakon tri dana medijske kampanije, napadač se sam predao u policijsku stanicu i u prisustvu advokata u subotu oko 23 časa je priznao da je napao Kajtazia, no nije znao ko je ta osoba.

Izjava budi sumnje pogotovo što je polovinom avgusta ove godine napadnut i kolega Kajtazia, Parim Olluri.

Evropski zvaničnici žmure

O napadačima se ništa do dan danas ne zna, no inače su novinari već mesecima meta optužbi i govora mržnje poslanika NISM-e, Milaima Zeke, nakon što su publikovali istraživanje o Zekinim prevarama oko viza za Kosovare.

U Skopju, evo na starom Pazaru ljudi više ne žele da razgovaraju. Oni imaju svoj život i ne žele više problema nego inače.

„Dođi nakon izbora”, reče mi prodavač ćilima. „Pričaću ti kako se sad trguje naftom, ali samo tebi, da znaš, nezvanično.”

U subotu 14. oktobra, predsednik Evropske Federacije novinara, Mogens Bliher Bjeregard, je ocenio da je Srbija najgori primer kršenja slobode medija.

“Spadaju tu uznemiravanje/maltretiranje nedeljnika Vranjske, napad na novinarku Lidiju Valtner tokom polaganje zakletve predsednika Srbije, dok je Stefan Cvetković bio osuđen na zatvorsku kaznu po optužbi za navodno neovlašćeno objavljivanje informacija. Novinarima koji se bave istraživačkim radom se preti putem društvenih mreža. Novinarstvo i mediji postaju sve slabiji i treba im bolja zaštita”, rekao je Bjeregard za RSE.

Sloboda medija i uslovi rada novinara u zemljama Zapadnog Balkana koje pretenduju i žele da postanu članice Evropske Unije, kojima je to nacionalna strategija, već godinama unazad su stavljene na takozvani „hold”.

Zvaničnici Evropske Unije žmure na sve teže uslove rada u medijima jer lokalni političari obećavaju reforme i promene, a usput „drže kontrolu” i pružaju „stabilitet” u regiji.

Šta ćete uraditi Komesare Hahn?

Pitam se Komesare Hahn, šta ćete samo uraditi sa Srbijom, Kosovom pa i Albanijom i Bosnom kad već dođe ovo obećano vreme pridruživanja i učlanjivanja.

Kad svojom nemaštinom i praznim kompromisama sa političarima dovedete do situacija gde niko, ko može konstruktivno da razgovara sa vama, neće to više ni hteti ni umeti, kao što je to slučaj sad u Skoplju, mada je to za vas verovatno jedan mikro, i nebitan primer skopskog Starog Pazara i njegovih trgovaca.

U Makedoniji vlast je smenjena, nema više Gruevskog, no kako čujem opet u kuluarima, i opet nezvanično, stvoriti nove uslove u državi je jako teško… Jer… Nema kadrova.

Mnogi koji bi mogli da preuzmu ozbiljne i odgovorne funkcije, naprosto to ne žele, jer više nikom ne veruju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera