Pervertirani Faust i Superman

Kultura, Pjevači, Estrada
Ponekad, estradni umjetnici poznati su samo po tome što su svoj privatni život pretvorili u javni [EPA]

Na estradi ima dovoljno ljudi koji su talente nadogradili znanjem, te ih ne treba brkati s diletantima koji su poznati samo po tome što su poznati.

Piše: Draško Luković

Ne pretjerano uspješni sarajevski pop-pjevač svojevremeno je pokušavao posjetioce svog koncerta u jednom od bh. gradova uvjeriti kako mu je iznimno stalo do nečega što se samo po sebi podrazumijeva.

Besjedom o ljubavi i odanosti, dakle pričom kakva je od davnina opšte mjesto u ophođenju sa publikom, dotični estradni umjetnik je prisutne ubjeđivao u to kako bi mu, intimno, mnogo značio uspjeh u njihovom gradu.

Na stranu sad to što je teško zamislivo mjesto u kojem bi bilo koji pjevač zaželio neuspjeh vlastite svirke, al' eto, imao je pjevač jakih razloga za takvu priču. Najvažniji od njih bio je sadržan u činjenici u koju se ne da sumnjati: publika u tom gradu najbolja je na čitavom svijetu.

Podilaženje i neuspjeh

Pjevačeve riječi, iz kojih se nije moglo nedvosmisleno zaključiti da li se odnose samo na prisutne ili, pak, na odsutnu većinu njihovih sugrađanki i sugrađana, umjesto uobičajenog, te stoga i očekivanog odobravanja, propratila je neprijatna tišina koju je narušavao tek pokoji glasno formulisani znak protesta.

Kad je publika tako očigledno odbila povjerovati u izlive ljubavi i iskrenost njegovog kvalitativnog suda, naš nevoljnik se pokušao spasiti spominjanjem jednog od simbola grada u kom je gostovao.

No, to mu nije puno pomoglo. Naprotiv.

Još dublji pad u očima posjetilaca koncerta uslijedio je nakon što je pjevač izrazio čvrsto uvjerenje kako će lokalna svetinja, odnosno fudbalski klub, zadržati status u elitnom razredu.

Ne hajući nimalo na upozorenja iz publike kako je to zapravo nemoguće, on je nekoliko puta jasno i glasno uskliknuo kako se nikada ne treba predavati, te da još nije sve gotovo, jer će se klub, iako je situacija nezavidna, spasiti ispadanja. Međutim, rasplet koji je sa sobom donijelo posljednje kolo prvenstva, odigrano nekoliko sati prije održavanja koncerta, nimalo nije išao u prilog pjevačevim tvrdnjama.

Ne odveć često, ali ipak ni tako rijetko, imamo priliku slušati priče o proročkim sposobnostima pojedinih izvođača popularne muzike.

Realno gledano, naš nesretni pjevač ne spada u tu kategoriju, mada je dugoročno gledano bio u pravu, barem što se dalje sudbine dotičnog fudbalskog kluba tiče. Pa, ipak, sigurno bi mu bilo bolje da se nije upustio u jeftino podilaženje publici, jer bi tako, najvjerovatnije, izbjegao zvižduke i posprdne komentare koji su pratile ostatak koncerta.

Nema dalje

Danas, desetak godina kasnije, dok sasvim letimično pratim dešavanja na regionalnoj estradnoj sceni, razlozi neuspjeha koncerta ne čine mi se tako kristalno jasnim kao u vremenu kada se cijela stvar odvijala.

Naime, sada znam, kao što sam to doduše znao i onda, kako siroti pjevač, zapravo, nije uradio ništa što ne čini i ogromna većina njegovih koleginica i kolega u sličnim prilikama, osim što je on u tome malo predaleko otišao.

Ali, da ne bude zabune, valja napomenuti i slijedeće: prvo, najlogičnije i najjednostavnije objašnjenje za loš prijem kod publike leži u slabo otpjevanim bledunjavim pjesmuljcima, pa tek onda u višku iskrenosti (eufemizam za neuvjerljivu, izlizanu estradnu retoriku). Međutim, problem je u tome što mi se danas ovo objašnjenje neuspjeha, kako koncerta, pa tako i dosadašnje karijere dotičnog pjevača, ne čini dovoljno uvjerljivim, ma koliko ono bivalo neupitno.

Jer kada bih navedeno prihvatio kao stvaran, odlučujući argument, onda bi mi bilo još teže razumjeti, što realnu, što vještačku, medijski prenapuhanu popularnost estradnih zvijezda raznih kalibara, koje putem skandalozno banalizovanih masovnih medija danonoćno reklamiraju svoje, ako ne lošije, a onda barem jednako loše ili tek nešto bolje „materijale“, „projekte“, „produkcije“ od onih koje nam i danas nudi naš tako uporni pjevač.

Nerijetko čujemo, pored svih lako objašnjivih i tako često vrlo prozaičnih razloga, kako uspješni imaju ono „nešto“ što ih odvaja od drugih. I to je, rekao bih, definitivno tačno; samo što je teško reći šta je to i odakle dolazi.

No, možda je problem u meni, odnosno u tome što ne znam napraviti razliku između lošeg i onog što je „cool“ i „ekstra“ stvar, nakon koje „nema dalje“. Ali ako nema dalje, mislim se, onda ima dublje, ka dnu. I to onda kad priče o profesiji zamijene one o privatnom životu poznatih, koji su, ponekad, poznati samo po tome što su svoj privatni život pretvorili u javni.

Mehanizam sticanja slave

No, ma koliko bilo veliko razočarenje postojećim stanjem stvari u masovnoj kulturi, valja se ograditi i priznati nešto što je opšte mjesto: na estradi, kakva god da je, uvijek ima dovoljno ljudi koji su naporno radili da bi vlastite talente nadogradili znanjem, te da ih ne treba brkati s diletantima koji su poznati samo po tome što su poznati.

Upravo zato što je to tako, tekst koji čitate prvobitno je trebao biti priča o uspješnima, odnosno o onima koji s lakoćom prelaze međudržavne granice i postratne barijere, čije pozdravne riječi i izjave ljubavi, sasvim iste kao i one koje je uputio pjevač s početka teksta, nailaze na bučno oduševljenje u dupke punim dvoranama.

Ovo je, dakle, trebao biti tekst o ljudima koji, kako mnogi misle, približavaju i spajaju nekad sukobljene narode. Razmišljajući o tome šta bi se moglo reći o popularnosti pojedinih regionalnih zvijezda a da to već nije milion puta rečeno, pala mi je na pamet misao Jurija Lotmana koja je cijelu priču povela u drugom pravcu.

Lotman, naime, kaže sljedeće: "Svaki retrospektivni pogled, koji iz bilo kog razloga ne pokaže dovoljno senzibiliteta za postojanje drugačijih mogućnosti raspleta od one koja se realizirala, neizbježno vodi do zaključka da je ono što se realno desilo ne samo najvjerovatnije, nego i jedino moguće."

Drugim riječima rečeno, priča o regionalno prihvaćenim muzičarima bila bi samo još jedna od storija kojom se njihov uspjeh i popularnost potvrđuju kao neupitna činjenica, razumljiva sama po sebi. A upravo tu negdje i leži moj problem: što sam stariji sve više mi se čine nedokučivim, nerazumljivim i neobjašnjivim mehanizmi sticanja i održavanja slave.

Nerijetko čujemo, pored svih lako objašnjivih i tako često vrlo prozaičnih razloga, kako uspješni imaju ono „nešto“ što ih odvaja od drugih. I to je, rekao bih, definitivno tačno; samo što je teško reći šta je to i odakle dolazi.

Da li je svojevrsna aura koja prati uspješne imanentna njihovoj ličnosti ili pak dolazi izvana, s rastućim uspjehom? Čvrsto opredjeljenje za jedan ili drugi odgovor značilo bi da je egzistencija ljudskog bića objašnjiva, da nema tajni. Ali, ja ne mislim tako.

Znam da se ljudske osobine mogu opisivati, nabrajati, pa čak i klasificirati, ali naprosto ne vjerujem da se čovjek da definisati i objasniti. Zato smatram da svako iole ubjedljivo antropološko, sociološko ili bilo koje drugo obrazloženje nije dovoljno samo po sebi da bi se do kraja objasnila ljudska priroda, te čovjekova potreba za slavom i slavnima.

No, ipak, ne mislim da neka objašnjenja nemaju veću težinu od drugih.

Politika, mediji i masovna kultura

Vjerujem da nikome nije potrebno posebno dokazivati kako je današnja masovna kultura gotovo u cjelosti pod kontrolom industrije zabave, koja, koliko god se drugačije željelo predstaviti, nije imuna na ideološke uticaje. U takvo što su se mogli uvjeriti i posjetioci multimedijalnog nastupa novinara Ahmeda Burića, koji je nedavno održan u sarajevskom „Media Centru“.

Tom prilikom prisutni su imali priliku čuti i vidjeti čitav niz primjera funkcionisanja sprege masovnih medija, popularne muzike i politike u bivšoj Jugoslaviji.

Burićevom nastupu prethodilo je prikazivanje vrlo interesantnog dokumentarnog filma Videocracy Erica Gandinija. Krajnje interesantna analiza italijanske verzije, spomenute sprege tokom ere vladavine nekadašnjeg premijera Silvija Berlusconija, nudi nam pogled u samo središte, u obećanu zemlju celebrity kulta, gdje moćni televizijski producent Lelo Mora, inače bliski Berlusconijev prjatelj, raskoš svoje vile nadopunjava prisustvom prelijepih polugolih tijela mladih i uspješnih gostiju, čiji uspjeh, gle iznenađenja, prvenstveno zavisi upravo od mecene kod kojeg gostuju.

Mecenina estetika, u kojoj kult tijela igra nesumnjivu ulogu, stoji u dubokoj vezi s gospodinovom političkom i životnom filozofijom, a koja inspiraciju nalazi u liku i djelu fašističkog diktatora Benita Musolinija.

Beznadežnost vlastitog sna

Istovremeno, Gandini nas vodi i na samu periferiju, u dom Ricka Canellija, jednog od brojnih sanjara odlučnih da promijene sliku vlastite stvarnosti. Priliku za to Canelli traži na svemoćnoj televiziji, koja u eri berluskonizacije medija figurira kao svojevrstan pandan čudesnom sredstvu iz bajki.

Našavši uzore u zvijezdi akcionih filmova Jean-Claudeu Van Dammeu i pop-pjevaču Rickyju Martinu, on se bezuspješno pokušava probiti na estradnu scenu kombinacijom karatea, plesa i pjesme.

No, on kao zabavljač nije vrijedan spomena, jer to što on nudi nije dovoljno dobro da bi ga izdvojilo iz mase koja svakodnevno hrli na audicije širom svijeta. Međutim, on ne želi odustati, iako je pomalo i sam svjestan beznadežnosti vlastitog sna, tim prije što ne može računati na pomoć kakvog moćnog mecene.

Na pitanje šta je spreman uraditi za dobrobit vlastitog uspjeha, Canelli odgovara kako je spreman na sve, pri čemu se čini kako dobro zna da biti spreman na sve ne znači samo kršenje granica dobrog ukusa, nego i svih civilizacijskih normi, uključujući degradiranje kako svoje tako i tuđe ličnosti.

A to se nekad davno, čini mi se, zvalo prodajom duše đavolu.

Kada bi stvari s Canellijem i njemu sličnima doista stajale onako kako on kaže, onda bi se, vjerujem, s pravom moglo reći kako on predstavlja oličenje pervertiranog Fausta današnjice, koji u zamjenu za vlastitu dušu, umjesto znanja, traži komadić sumnjive slave.

Međutim, Canelli ne zaslužuje prezir, ako ništa drugo onda zato što u nastavku izriče misao koja značajno nadilazi sva profana objašnjenja i priče o fenomenu popularnosti, a da pritom, možda, ni sam nije u popunosti svjestan dubine onoga o čemu govori.

Naime, Canelli kaže kako on, prije svega, sanja o učešću u nečem doista velikom i značajnom, kao što je, bar po njegovom mišljenju, film o Supermanu u kojem je naslovnu ulogu igrao Christopher Reeve. Po Canellijevom mišljenju Reeve, koji je već odavno mrtav, sa svakim novim prikazivanjem filma nanovo oživljava, te praktično postaje besmrtan.

A upravo to je ono što Canelli za sebe najviše želi.

To što on za primjer uzima film zasnovan na stripovskom superheroju daleko je od slučajnosti, ali se time, nažalost, ovdje neću moći posebno baviti. Pa ipak, vrijedi pomenuti to kako priče o superherojima predstavljaju sekularizovani nastavak priča o antičkim herojima, koji vlastitu smrtnost nastoje nadvladati ostvarenjem besmrtnog junačkog djela.

Zato, zbog svega navedenog, čini mi se smislenim reći kako Canelli, kao i mnogi slični njemu, na sebi svojstven način preživljavaju staru ljudsku dramu proisteklu iz svijesti o vlastitoj smrtnosti. A to što se razrješenje ove drame danas traži na audicijama za reality show ne govori toliko o pojedincu, koliko o stanju jedne umorne kulture, koja više nije u stanju ponuditi odgovore na posljednja pitanja.

P.S. Na kraju moram dodati i ovo: svi Vi koji ste tekst pročitali do kraja najbolja ste publika na svijetu, zbog čega Vas beskrajno volim. Živjeli!

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.