Pilot, maraka?

Pa smo tako prvi na svijetu da pljunemo na znanje pilota, da pljunemo na Džeku kada promaši šansu, na Prosinečkog kada postavi taktiku (Arhiva)

Početkom osamdesetih sam privodio kraju srednješkolsko obrazovanje i bio dovoljno star da osim „Parkuše“, „Muppeta“, „Čenge“, „Kaktusa“, „Sloge“, „Teatra“, „Mod-a“, kročim nogom i u kultni sarajevski kafić „Stari sat“. Uvijek su mi govorili da je „Stari sat“ za malo stariju raju a ne za nas balavurdiju, ali eto došlo je vrijeme da sa 18 godina i ja ostarim. I zaista u „Starom satu“ su se mogle vidjeti  i poznate face ali i poznati jalijaši. I svi su funkcionisali zajedno u savršenom redu. Ponekad bi u malo kasnijim večernjim satima u „Stari sat“ ušao i momak u divnom plavom odijelu sa značkom aviona na reveru i krilima na malom džepu sakoa. Nosio bi pod pazuhom onu plavu šapku i nasmijao se s vrata svima lijepim osmijehom. A ja bio čuo malo starije djevojke kako šapuću:

-Došao Safet.

-Vidi ga molim te.

-Savršen.

-Kako mu samo stoji ono odijelo?

Mislim ako se dobro sjećam da je bio Safet. Pilot tadašnje aviokompanije Jugoslovenski aerotransport ili skraćeno JAT. Imao sam osjećaj da je Safet znao proizvesti više uzdaha djevojaka nego dolazak Brege, Davora, Bode ili Čole. Jer nije svako mogao biti pilot. Niti je svakome onako stajala pilotska uniforma.

Mislim da ne postoji dječak koji u svojim snovima za budućnost, nije pomislio kako bi dobro da kada poraste bude pilot. A onda su se snovi počeli polako rušiti sa prvim pokvarenim zubom, pijeskom u bubrezima, mrzovoljnim učenjem i prevelikimim trudom za koji nisi bio spreman, znanjem a i savršenim zdravljem da bi postao pilot.

Pa tako život odredi neki drugi pravac i umjesto pilota, prodaješ avionske karte za sve moguće destinacije na svijetu i eto makar na kratko, postaneš dio jednog tima kojeg čini avio saobraćaj.

Prvih posljeratnih godina sam imao neke grupe na koje su trebale krenuti na putovanje sa sarajevskog, devastiranog aerodroma. Sve je bilo nekako partizanski ali je funkcionisalo. Čak su neki odjeljci bili odrađeni kartonskim kutijama ili šperpločama ali putnici su ipak putovali.

K'o pilot neki posao?

Jednog jutra sam krenuo autom prema aerodromu i prije ulaza je bila nekakva rampa koju je trebalo da podigne čovjek u kućici uz rampu. Došao sam jednom, pa izašao. Morao sam se ponovo vratiti jer su nedostajali neki papiri, pa opet izaći. Kada sam došao treći put zbog posla, čovjek je prilično ljutito izašao iz kućice, naslonio se na rampu i rekao:

-Halo bolan šta je tebi od jutros?

-Ništa drug, imam posla, ne idem na kafu nego radim.

-Pa šta si navalio ko mutav na rampu, moram svaki čas zbog tebe izlaziti i dizati ovo čudo.

-Vidi prijatelju, dolazim poslom i nisam ja kriv što svako malo treba neki novi papir.

-Ma mene to ne interesuje, nisam ja ruke našao na ulici da svaki čas dižem rampu!

-Već je me prilično iznervirao i onako ljutito kažem:

-Pa bolan nisi pilot da čuvaš ruke, radiš samo svoj posao kao i ja.

-Šta nisam?

-Pa nisi pilot bolan!

-Čuj nisam pilot. Ko to neki posao?

-Koje bolan?

-Pa to pilot!

-Šta ba nije neki posao?

-Pa vidio sam, sve drugi za njih rade oni se samo hadžijaju.

-A izvini Boga ti, kad nije neki posao što ti nisi pilot, nego dižeš tu rampu i prigovaraš svakome ko dođe ovdje.

-A vala ne zna ni ja da ti pravo kažem.

Svjetski prvaci u omalovažavanju

Neki dan sam gledao film u kojem samo umijeće, znanje, prisebnost i hrabrost pilota spašava živote stotine putnika i nekako se usput sjetio i ovog dijaloga od prije dvadesetak godina.

Čudno je kako smo mi majstori omalovažavanja svačijeg posla, znanja, truda, godina uloženih u znanje, razne obuke i odricanja kakvog mi ne moženo ni zamisliti, da bi se postalo nešto o čemu smo možda maštali kao klinci. Pa smo tako prvi na svijetu da pljunemo na znanje pilota, da pljunemo na Džeku kada promaši šansu, na Prosinečkog kada postavi taktiku koja se nama ne dopada, rado ćemo otračati svakog arhitektu, svakog kuhara, svakog automehaničara, rado ćemo potcijeniti znanje svakog inžinjera, svakog ljekara, svakog specijaliste u svom poslu.

I to u državi koja sa svojih 3,5 miliona stanovnika ima skoro 2,82% nepismenih ( solidan grad od 90.000 stanovnika), državi koja u 21. vijeku ima 38,7 % ljudi koji ne znaju ni upaliti računar, ( brojčano 1.230.000 ljudi). U Državi u kojoj će pismeni sjediti kod kuće i na facebooku se hvaliti kako opet nisu izašli na Izbore, u državi iz koje svaki dan odu deseci mladih u potrazi za boljim životom. A na izbore će rahati i sretni izaći oni što se potpisuju palcem, oni kojima je računar đavolsko-šejtansko djelo, oni kojima je svejedno gdje će im djeca živjeti.

Plastična kutija i crvena hemijska

Jer kako drugačije objasniti da je vrhunac nauke i tehnike u 21. vijeku prozirna plastična kutija i crvena hemijska olovka? I to je kao garancija za poštene Izbore? Dakle 24 godine nas prave budalama sa kartonskim kutijama i plavim hemijskim olovkama?

I zato u državi u kojoj svi sve znaju, u kojoj žive najpametniji i najsposobniji  ljudi na svijetu ( ali samo na jeziku), već četvrt stoljeća pobjeđuju oni jedni te isti.

-Jer šta će ba pilot?

-Jesi vidio onog našeg što im očita bukvicu neki dan na Dnevniku?

-Putuj Evropo.

-A putujte i djeco.

-Naročito nakon sedmog oktobra.

Izvor: Al Jazeera